UVOD

O TREĆOJ KNJIZI TUGOMERIKE

Godine 2018. pronašao sam na međumrežju čakavsku pučku sagu „Po slidu Slnca – Črjeni bojovnici zi Harezma^[1], priču tada za mene nepoznata podrijetla, i ostao iznenađen izrazito detaljnim i smislenim opisom starohrvatskih bogova za kojima su, prema fabuli toga djela, Hrvati došli na Sinjmore (Jadran). U toj neobičnoj pučkoj priči ratnički narod Hrvata, pod zaštitom Hora, poganskog božanstva Sunca i rata, vrhovnog boga starohrvatskog panteona, putuje tragom Sunca, krenuvši iz srednjoazijskih prostranstava, zorom od istoka prema zalazećem Suncu, k novoj domovini u kojoj će pronaći dom i prihvatiti kršćanstvo. Ideja o postojanju hrvatskog, ne zajedničkog slavenskog i ne južnoslavenskog panteona koju sam ondje našao bila mi je privlačna, a relacija gdje na tronu hrvatskog hrama bogova stoluje Hor, glavni bog Hrvata, božanstvo po kojemu smo dobili narodno ime, i gdje u jami ispod Horova oltara obitava njegova ratnička opozicija bog Kiš koji progoni i kažnjava izdajice, intrigantna. Raskošan i dosljedan mitološki narativ i neuobičajeno precizan opis čitave plejade poganskih bogova ukazivao je na iznimnost djela i nagnao me u pokušaj odgonetanja pozadine priče koja me toliko dojmila da sam započeo rad na njezinu prijevodu. Kada sam godine 2019., zacijelo Božjom providnošću, pronašao tada osamdesepetogodišnjeg zapisivača priče prim. dr. sc. Rada Žica Mikulina, pojasnio mi je kako se u njegovoj mladosti na otoku pričalo mnogo sličnih priča, da su ih pričali i zapisivali njegovi preci, majka, otac i posebice djed Anton, i kako ih je mnogo zapisao sam, te da je mnogo toga, na žalost, propalo. Nakon što sam stekao detaljan uvid u građu, dobio smislen odgovor na tisuće pitanja, odagnao nevjericu i sve sumnje u autentičnost zapisa, shvatio sam da se ovdje radi o prešućenoj pučkoj predaji koja nema premca u hrvatskoj usmenoj književnosti. Stekavši uzajamno povjerenje koje je preraslo u prijateljstvo, nas smo dvojica odlučili zajednički sabrati svu predaju^[2], obraditi je, prevesti i objaviti u ovome dvanaestoknjižu. U treću knjigu naslova Stari bozi nas Hrvata sabrali smo više od osamdeset priča i pjesama pretežito mitološke tematike i svrstali ih u tematska poglavlja. Kad se tako velik broj kazivanja konačno našao na jednome mjestu, postala je razvidna pozadina one intrigantne dosljednosti i sklada u opisima hrvatskih bogova, koji sam nekoć uočio u sagi „Po slidu Slnca – Črjeni bojovnici zi Harezma“. Usporedivši uzajamno sve te priče i pjesme različitih kazivača, uočeni su obrisi endemičnog kvarnerskog hrvatskog panteona. U redcima koji slijede donosimo portreti starih hrvatskih bogova iz bodulskih predaja.

Leonard Eleršek

HRVATSKI PANTEON OTOKA KRKA

Hram naših starih bogova mješavina je bogova slavenskog i neslavenskog iskona koji se nalaze u zanimljivom uzajamnom odnosu. Taj panteon je vrlo jasno artikuliran i vrlo različit od općepoznatog „slavenskog“ ili „južnoslavenskog“ koji su čitavo stoljeće hrvatske neslobode nastajali na našem ozemlju s nakanama negiranja svake hrvatske jezične, kulturne, narodne pa tako i mitologijske posebnosti. Na njegovu tronu stoluje glavni bog Hrvata Hor (Har, Hr, Hrv, Horak), božanstvo Sunca i rata, a do njega otac mu, bog stvoritelj, gromovnik Pirun (Perun) i pod njima svi ostali bozi u zanimljivim uzajamnim odnosima. Pored ranije imenovanih, tu su još Bogovi Davor, Dobrinj (Dobrina, Dobrila), Tuman, Mrak, Veliš (Velež), Kurent (Korent), Mrjan, Ruš, Dažjak (Dežbog), Burut, Jadar, Zarat (Zarut), Žol (Mjesec), Trimuš, Trojak i drugi. Božice su Aštur (Ištur, Uštur), Visla (Visna), Morana, Lada (Lara), Cvita, Žinta, Težača i duge. Krčka predaja kazuje da naši stari bogovi, ali i druga mitska bića, obitavaju na najvišem vrhu otoka Krka Obzovi, na Beleviću (Velebitu) i Vučkoj (Učkoj) planini. Ljeti su na visoravnima Velebita i vrhovima Alana gdje je ugodno i svježe za najvećih ljetnih vrućina, a kad ondje padnu snjegovi, sele na Učku^[3] i Obzovu^[4]. Oni žive na mnogim gorskim vrhovima na svim područjima gdje obitavaju ili su nekoć obitavali Hrvati, a u staroj domovini na brdu pokraj opjevanog Horova, prijestolnice hrvatskog vladara: bana, kralja, cara ili kneza, već prema tomu kako ga je koji kazivač imenovao. Klanjalo im se na oltarima koje su zvali bošcima, brdašcima na kojima su stajali drveni kipovi bogova. Po jednom kazivanju „Nad svimi je na bošcu bil Hr, Har ali Hor i do njega, potlik, Perun ali Pirun. Pod njimi su bili svi drugi bogi i božice.“ U sličnim pričama, podno oltara uvijek se nalazila jama boga osvete Kiša. Poput krčkih kazivača, nekoliko odvažnijih znanstvenika i književnika na tronu starih hrvatskih bogova vide Sunce, no imenuju ga različito, a najpreciznija objašnjenja, neopterećen balkanskom politikom, nudi ukrajinski znanstvenik dr. sc. Evgen Mykolajovič Paščenko (1950. – 2021.) koji, ne znajući za ovu skrivenu krčku predaju, odnosu etnonima Hrvat i hrvatskog boga Hora posvećuje cijela poglavlja knjiga (2006., „Mitološki aspekt“, 67-89) i (1999., „Hrvati i Hors“, 114-115). Govoreći o hrvatskome narodnom etnonimu Hrvat/ Horvat kao mogućoj izvedenici od imena njihova glavnog boga Hora (Hors), s kojim se identificiraju, Paščenko zaključuje (1999., 85) kako: „Širenje imena Hrvat s istoka na zapad kao da ocrtava put Sunca. Prema tome bi migracija etnonima Hrvat značila put za Suncem, a današnji su Hrvati možda jedini živi narod koji je to arhaično ime očuvao.“

Krčki kazivači poganske bogove nazivaju svojim starim bogovima. Oni su naši jer su ih štovali naši preci, ali su i krivi, jer im se od pokrštenja Hrvata ne smije klanjati i otada žive u pričama, poslovicama, uzrečicama, osobnim imenima, geografskoj toponimici i na drugim skrovitim mjestima. Pravi je jedan, jedini istiniti, trojstveni Bog Otac, Sin i Duh Sveti. Osim naših bogova na Krku, gdje su nekoć živjeli Jileni (Grci, Bizantinci), Kejti, Vejoti (Romani), Goti i drugi tuđi narodi^[5], postoje i tuđi bogovi od kojih puk zazire i kojima djeca bajaju „uš, paš – nisi naš!“ U tom hrvatskom zboru drevnih božanstava Bogovi rata imaju posebno mjesto i nalaze se na vrhu panteona, uvijek u blizini hrvatskog vladara, a spominju se u vojničkim predajama koje smo pretežito sabrali u pet knjiga dvanaestoknjižja: u knjizi o doseljenju Hrvata i knjigama o staroj hrvatskoj kopnenoj vojsci te mornarici. Među bogovima i božicama postoje uzajamne obiteljske relacije. Postoji hrvatski bog stvoritelj i bogovi rata, osvete, ljubavi, zlobe; hrvatski bogovi godišnjih doba^[6], bogovi dana, noći, Sunca i Mjeseca, zemlje, mora, voda, plodnosti; hrvatski bogovi podzemlja, onoga svijeta, pa čak i bogovi zanata poput lječništva, vojništva ili kovaštva, no to su mali bogovi kojih je mnogo. Neki bogovi poput Hora Mraka i Veliša imaju pomoćnike (ajutante)^[7], te prateća božja stvorenja^[8], a neki imaju vlastitu izvedenicu u obličju istoimenih demona^[9]. Neke božje pomoćnike prepoznajemo u svijetu kukaca, poput koturaša^[10] koji prevozi duše mrtvih na onaj svijet i komazeca^[11], konja koji vuku kola boga Hora nebeskim svodom.

Krčki hrvatski panteon može se staviti u relaciju sa slavenskim, predslavenskim i antičkim „bogovnim sustavima“ koje poznajemo iz zapisa srednjovjekovnih ljetopisaca, a najsličniji je onomu kneza Vladimira Kijevskog s kraja 10. st. u kome je hrvatski bog Sunca i rata Hor(s) drugi najvažniji bog koji stoji do oca Peruna^[12]. Taj „povlašteni“ položaj boga Horsa, primjećuje Paščenko (1999., „Hrvati i Hors“, 106), ukazuje na status ovih istočnih Hrvata među četrnaest istočnoslavenskih velikih plemenskih grupa koliko je po Nestorovu ljetopisu postojalo prije formiranja Kijevske Rus. Zanimljivo je da su etnonimi Poljana, Drevljana, Volinjana, Duleba, Užana, Uliča, Tiveracaci, Severjana, Vjatića, Radimića, Dregovića, Krivića i Iljmenskih Slovena nestali bespućima povijesti, dok su do današnjeg dana kao narod preživjeli samo H(o)rvati, koji su sačuvali narodno ime i svoju, po starome bogu imenovanu jadransku državu.

U narednim recima donosimo opis svakog pojedinog boga na način kako ga vide krčki kazivači u svojim pjesmama i pričama sabranim u ovoj knjizi. U fusnote su spušteni komentari Rada Žica Mikulina, načinjeni 2021. prema njegovu još uvijek svježem sjećanju na priče o bogovima koje je slušao u ranoj mladosti^[13].

Hor

Hor (Har, Hr, Hrv, Horak) hrvatski bog Sunca, pobjede, hrabrosti, ponosa, prkosa, blagostanja i glavni pretkršćanski bog Hrvata, poznat i kod Istočnih Slavena. U krčkoj predaji javlja se u oblicima Hor, Har, Hr, Hrv i Horak, a njegov narod zovu Hrvatima, Haravatima ili Horvatima, ovisno o tome kako je u kojemu hrvatskom kraju nazivan. Zajedno s božicom Aštur i drugim starim bogovima, predvodi Hrvate u seobama s područja afganistanske Arahozije (Harahvatiš) u Harezmansko carstvo, sjeverno pricrnomorje, Karpate, Panoniju te rimsku provinciju Dalmaciju, sve do obala Sinjmora (Jadran) gdje i danas žive^[14]. Puntari kazuju kako je na oltaru (bošcu) starih bogova Horov drveni kip stajao iznad svih drugih bogova, a do njega je bio kip njegova oca, boga stvoritelja Piruna. Prema sagi „Po slidu Slnca“ na oltaru bogova na Horovu polju bogovi Hor i Davor su bili gore, a Kiš dolje u jami^[15]. Žreci boga Hora uvijek su bili uz hrvatskog vladara, bana i njegovog vojskovođu, velikoga kosiza (general). U bogove Hora, Davora, Kiša i božicu Aštur Hrvati se nikad nisu kleli jer su to bili bogovi boja i osvete ^[16], a svako tko je prinosio žrtvu Horu je obvezno darivao Kiša, da ga ne razljuti. Hor je najhrliji sin boga Piruna (Perun) stvoritelja svijeta, brat bogova Dažjaka, Mraka, Kurenta i Tumana (vjerojatno i svih ostalih). Kraljuje danju i zapovijeda Suncem, toplinom i vjetrovima. I sam je Sunce. Horov dolazak u predzorje najavljuje se kukurjekanjem Božjega pijetla. On stojeći na Božjem jajetu budi ljude kako bi mu se poklonili i pozdravili ga. Jutrom boga Hora pozdravlja sve živo: biljke, životinje, ljudi, svi vjetrovi i sve vode. Nakon pijetlova drugog kukurijeka dolazi zabela, pa zora, a onda na istoku izlazi zlatna kočija boga Hora koja će osvijetliti i zagrijati čitavi planet Zemlju (čakav. Mir). Njegovu kočiju vuku četiri, a negdje i pet, pa i šest konja komazeca^[17] koje ponegdje zovu i hopazeci. Oboružan je zlatnim lukom, štitom i strelicama, kojima svakoga jutra gađa svoga vječnog neprijatelja, boga Mraka (negdje Veliša) i njegove pomoćnike i tjera ih u najdublje rupe i pećine. Živi u zlatnim dvorima negdje na nebu, a njegovi pomoćnici su Mjesec (Žol) i Zvijezda Danica koji mu dojavljuju što se događa noću. Mjesec mu je (u jednoj pjesmi) djever, a Danica nevjesta. Da je Horova kočija u zatamiću^[18] (zenitu) objavit će svijetu Božji pijetao kad zakukuriče na sve četiri strane svijeta, ishoj (istok/crno), zahoj (zapad/bijelo), urinj (sjever/plavo) i sorinj (jug/crveno). Kako kočija ide prema zapadu, Horovi konji postaju umorni, a zapadno nebo izmjenjuje tisuće boja. Kad zađe za obzor, ono postane tamnožuto, a Božji pijetao tada kukurijekom pozove ljude da mu se poklone i spreme na počinak, jer uskoro će bog Mrak prekriti čitavi svijet. Tamo, iza zapadnog obzora Hor zaspi, a pomoćnici mu zamijene konje odmornima i napune tobolce zlatnim strijelama kako bi bio opet spreman za jutarnji boj. Noću vlada bog Mrak koji u suton počinje svoj lov. On baci na umorna Hora mrežu načinjenu od magle (Mrakova pomoćnica) i dok je polako zatvara, na nebu se pojavi zvijezda Zornica (Horova pomoćnica). Ona hladnim mačem raspori Mrakovu mrežu, oslobodi Hora, njegovu zlatnu kočiju i konje komazece, pa Hor navali na Mraka bacajući prema nebu svjetlice (zrake) od kojih nastane svjetlac (osvit, svitanje), a onda ga ognjenim strijelama stjera u najdublje jame. Tada se na istočnom obzoru pojavi Horov veliki, poput krvi crven štit koji mijenja boju dok se polagano uzdiže nebom. Horove tople strijele ubrzo potuku rosu, vlagu i maglu (pomoćnici boga Mraka). Onda se na obzoru pojave konji, pa kočija u kojoj sjedi šajni (sjajni) Hor. Svjetlice, strijele i iskre što frcaju ispod njegovih kopita teple (griju) Zemlju i sve stvorove koji na njoj žive. Hor je moćni bog stvaratelj koji ocu Pirunu pomaže stvoriti svijet, drobeći stijene, isparujući vode, stvarajući oblake, podižući vjetrove i valoveći vode. S bratom Mrakom, on je pokretač neprestane izmjene dana i noći koja traje od početka svijeta i trajat će sve dok se braća ne izmire. Daje snagu i život svemu na Zemlji. Rađa se o zimskom suncostaju, a najsnažniji je ljeti u doba ljetnoga. Najslabiji je zimi kad svijetom vlada Morana (zima). Suncu ponekad treba pomoć kako bi ugrijalo Zemlju i zato Hrvati pale kresove. Ljudi bi se, nekoć, u suton na Ivanju^[19] okupili na proplancima i ložili vatre, a jedan bi dječak, vojni pozivnik, zapalio oganj. Skokom preko ognja dječaci su postajali momci. Žene bi tada iz žerave proricale budućnost, a sutradan je nosile domovima, kako bi ivanjsku vatru čuvale čitavu godinu u svome ognjištu. U nekim krčkim pričama Hor ratuje s bogom Velišom (Velež), koji ima osobine Mraka. Horov pomoćnik Mjesec (Žol) javlja se na Krku i kao bog Žol, koji za vedrih noći punog mjeseca (žoldan) ^[20] znade rasvijetliti Zemlju i srebrnim strijelama otjerati Mraka i njegove pomoćnike u rupe, sve do Horova dolaska u zoru.

U nekim slavenskim predajama Horovu kočiju nebeskim svodom vozi gromovnik Perun, a akademik R. Katičić^[21], govoreći o istovjetnom Perunovu prometalu, kazuje kako se bez sumnje radi o pravim indoeuropskim bojnim kolima na kakvima se voze bogovi u rigvedskim himnima, indijski epski i Homerovi junaci, kakvima su hetitski kraljevi ozbiljno ugrozili Egipat…^[22] Hor je istočnoslavenski bog Sunca i rata Hor, Hrs, Hors ili Xors, božanstvo podrijetlom s juga, koje ima svoju slavensku i predslavensku fazu (E. PAŠČENKO , 1999., 2006.). Njegov drveni idol nalazio se u 10. st. u Kijevu uz idole Peruna, Daboga, Striboga, Semargla i Mokoš, gdje je bio prvi do Peruna i glavni bog tamošnjih Hrvata^[23]. Jedna stara ukrajinska legenda o bogu Horsu spominje se i u Spjevu o Igorevu pohodu (Slovo o polku Igoreve) iz 12. st., dok se u apokrifnom tekstu Khozhdeniia Bohorodytsi po mukakh iz 12. st. i nekim kasnijim zapisima spominje kao Veliki Hors (Velykyi Khors). U istočnih Slavena Hor je bog Sunca(!), ali i bog Mjeseca. Kao božanstvo Sunca (Dažbog) pobjednik je nad Mrakom(!), pravednik i jamac blagostanja. Putujući nebom od istoka prema zapadu mijenja se od mladića u starca. Prate ga dvije kćeri, zvijezda Danica i Večernjača i brat Jutrobog^[24], bog punog Mjeseca koji donosi novi dan. Hor, kao Jutrobog ili Jarilo, bog je Mjeseca i mjesečine, izobilja i zdravlja, obožavan kroz narodne plesove (kola), ponegdje praotac čovječanstva. Spomen na Pirunova sina Hora, dobro poznatog istočnoslavenskog boga Hor(s)a u hrvatskoj i južnoslavenskoj znanstvenoj literaturi napadno je izbrisan ne bi li se spriječilo njegovo povezivanje s hrvatskom tradicijom i narodnim imenom Hrvat, jamačno zato kako bi se stvorio nepostojeći zajednički mitološki i kulturni iskon južnih Slavena i zatrla hrvatska narodna posebnost.

Vjerovanje u Mjesečeva boga bilo je živo u 19. st. u ukrajinskim Karpatima, gdje je krajem 20. st., u arheološkom kompleksu istočnih Hrvata Stiljsko pronađeno pogansko svetište pripisano Horu. Hor (Hors) se etimološki povezuje sa staroiranskim božanstvom Sunca Hvare-kšaeta (hvarə хšаētəm), blistavim Suncem opisanim u Avesti, kojega potiskuje bog Mitra, koji je u istočnoj iranskoj tradiciji povezan sa Suncem, tj. s prvim zrakama zore (čakav. zabela) dok se nebeskim svodom vozi u svojim kolima.^[25] Mitru će integrirati nova zoroastrijska religija, čije odraze, čini se, nalazimo u krčkoj narodnoj predaji (pjesma „Zorotusi“)^[26]. Prema M. Vasilievu (1998) Hors je podrijetlom Iranski bog, Sarmato-Alansko naslijeđe u istočnoslavenskih naroda, jedna od kulturoloških refleksija duboke Slavensko-Iranske interakcije koja je egzistirala u Istočnoj Europi dugo vremena u prvom mileniju pr. Krista što je rezultiralo neprimjetnom asimilacijom Sarmato-Alana.^[27]

Ime Hors dolazi iz iranskih jezika (skitskoga i sarmatskoga), iz avestičkog: hvarə хšаētəm, srednjoperzijskog: xvaršet i perzijskog: xoršid, u značenju „Sunce“. I zaista je moguće da su Hrvati po svom glavnom pretkršćanskom bogu dobili narodno ime Horvat (Hrvat). U krčkom govoru pridjev horav ima značenje krasan, božanstveno lijep; a mnogi toponimi kriju ime boga Hora, poglavito na tlu negdašnje Velike i Bijele Hrvatske. U nas je to ime brda Horovo kod Jajca, iako možda dolazi od slavenske riječi hora, gora. Moguće je da izrazi harno (čestito, valjano, dobro; snažno, jako; zahvalno) i harati (pustošiti, razarati, uništavati) dolaze od njegova imena. Štovanje svetog Jurja i jurjevski običaji južnih Hrvata imaju neka obilježja Horova poganskoga kulta, a zapisivač puntarske predaje Anton Mrakovčić Pavlić ukazuje na sličnost boga Hora i kršćanskog sveca Sv. Ilije Gromovnika.

Pirun

Pirun (Perun), gromovnik, drugi najvažniji bog hrvatskog panteona, stvoritelj svijeta: svemira, neba, Zemlje i čovjeka, otac je bogova Hora, Dažjaka, Mraka, Kurenta i Tumana... U jednoj priči Pirunova se žena zove Težača, a ime joj dolazi od čakavske riječi tež što znači zemlja. Prema krčkoj predaji na oltaru svih bogova Pirunov drveni kip stajao je prvi do Hora, glavnog boga Hrvata, a ispod njih su bili svi drugi bogovi i božice.

Postojao je oduvijek, i onda kad je svijet bio velika tama. Iz ruku mu lete munje, njima se igra, a kada je ljutit, na Zemlji tuče, grmi i sijeva. Kihnuvši, stvorio je tisuće zvijezda. Poigrao se njima i oko jedne velike zvijezde poslagao manje, a oko njih još manje, zavrtio ih i tako stvorio svemir^[28]. Malu plavu zvijezdu što nije svijetlila nazvao je Mirom (Zemlja) i dao je sinovima neka je urede i stvore na njoj sve što treba. Od kapljice znoja sa svoga čela načinio je stvora sličnog sebi, da bude gospodar Zemlje. Dao mu je ime čovjek, a onda mu od dlake sa svoje lijeve noge stvorio družicu, pratnju i pomoć za sve teškoće koje nosi život. S njome će imati djecu koja će naseliti Mir na kom će živjeti u raju budu li poštivali starije i Stvoritelja. U drugoj krčkoj priči ženu je načinio lijepom poput božice Lare uzevši od nje jednu dlaku.

Kad je u trećoj priči Pirun sa sinovima stvarao Zemlju (Mir) na najvišu je planinu stavio Božje jaje i uz njega ostavio Božjeg pijetla da ga čuva i na njemu napravi dvanaest rupa kroz koje će poteći dvanaest rijeka što će navodnjavati čitavu Zemlju. Ta voda je načinila korita rijeka i potekla prema moru. Bog Pirun je pijetlu zapovjedio da svakoga jutra skoči na jaje i pozove ljude da ustanu i pozdrave njegova sina Hora (Sunce) te da mu se u suton poklone i odu na počinak. Ljudi su dugo živjeli po zakonima Božjeg pijetla i tada bijahu u izobilju. No pobuniše se protiv pijetla koji je dopuštenjem stvoritelja otišao u svemir. Prije odlaska ljudima je rekao kako ih više neće buditi kukurijekom, i to da se nadalje sami brinu o sebi, ali neka čuvaju jaje kao oko u glavi, jer ako se razbije nastati će veliko jezero i svi će potonuti. Ljudi su prestali ustajati zorom, udebljali se, još se više iskvarili, a onda su iz obijesti odlučili razbiti jaje misleći kako je u njemu nešto vrijedno. Probili su ljusku, a tada je iz jajeta navrla voda i učas potopila Zemlju. Svi su se utopili, a spasilo se tek nekoliko dobrih ljudi, životinja i biljaka te Kurentov trs što su preživjeli pod kupolom jaja. Nakon jedne božje ure (sto ljudskih godina) voda se povukla, zemlja osušila, a po Miru su se raširile biljke, razmnožile životinje i ljudi. No sada je čovjek u znoju lica svoga trebao zaraditi kruh svoj nasušni, kako bi preživio. U jednoj prispodobi ljutiti tvorac svijeta Pirun silazi na Zemlju kako bi kaznio ljude jer su prestali poštivati bogove, no prvo sklanja djecu pravednika, biljke, životinje i sjeme raslinja u veliku pećinu i ulaz zatvara stijenjem. Nato dolazi zvijezda Kašljavica (valjda Halleyev komet) koja je ognjenom kišom spalila Zemlju i pomorila ljude. Nakon božjeg sata Pirun je razmaknuo stijenje s one pećine, a mladići i djevojke što su izrasli od one djece, biljke i životinje, izašli su iz pećine i naselili Mir. Ta se pećina u drugim pričama zvala Dajsimir i nalazi se negdje na Krku, no bog nije imenovan, pa se vjerojatno radi o Pravome Bogu. Ognjena kiša što ju je donosila zvijezda Kašljavica zvala se meje (negdje mele). Pala bi svakih pet ili šest tisuća godina, a Bog bi je poslao na ljude uvijek kad bi postali zli, lažljivi, obijesni i jer se više nisu držali božjih zapovijedi. Od te ognjene kiše dade se po krčkim poljima pronaći crno kamenje toliko glatko da na suncu sja poput zrcala, a zvijezda Kašljavica će se pojaviti opet, a tada će najaviti novo meje. Sličnu u zvijezdu u baščanskim legendama šalje Svemogući Bog uvijek kad svijet ogrezne u opačinu. Naziva se Zvijezdom Salomonovom, a pojavljuje se na istočnom obzoru. Raste iz noći u noć dok ne postane svijetla kao dan i repom ne pokrije čitavo nebo. Tada bljesne strašnim bljeskom, spasi vjerne ljude, a smlavi ogrezle u grijeh, uništi svo zlo na Zemlji. Svevišnji ju je poslao triput. Drugi put se pojavila kad se rodio Bog – Sin Isukrist. Zvijezda Salomonova^[29] će se treći put pojaviti kad dođe vrijeme od kraja svijeta. Njezin znak je slovo Salomonovo, šesterokraka zvijezda. Nacrtana na vratima kuća i jarbolima brodova štitila je pravednike^[30].

Izvan Krka Pirun se naziva Perunom, gdje je bog grmljavine, gromovnik, vladar reda, mira, pravde i pobjede i kako (neki) znanstvenici kazuju, glavni bog Hrvata. Glavni je bog mnogim Slavenima i povezuje se s hrastom. Supruga mu je Mokoš, velika majka Zemlje. U vječnoj je borbi s bogom podzemnog svijeta Velesom, uzročnikom kaosa, kradljivcem stoke i Mokošinim ljubavnikom. Pirunov (Perun) drveni idol se nalazio u 10. st. u Kijevu (Ukrajina) kao glavni bog ispred drvenih kipova Hora, Daboga, Striboga, Semargla i Mokoš. Pirunovo ime nose uzvišena mjesta u prirodi: vrhovi kod Plomina i Gračišća, Perunčevac kod Pazina, jedan vrh planine Učke, vrh kod Mošćenica, planina kod Poljica, Perun, Perunsko i Perunić na Mosoru, Perunski potok kod Roča, izvor i livada kod Smiljana... te biljka perunika^[31], koju Hrvati smatraju nacionalnim cvijetom i koju u okolici Dubrovnika zovu bogiša. Smatra se da starohrvatska i staroslavenska sveta mjesta imaju tri prostorno povezane točke – jednu posvećenu Perunu, drugu njegovoj supruzi Mokoš, a treću njegovu suparniku Velesu.

Kršćanstvo, nastojeći iskorijeniti poganska vjerovanja, rat Peruna i Velesa pretače u borbu Boga i sotone, odnosno u bitku sv. Jurja i zmaja^[32].

Davor

Davor, hrvatski bog rata, poticao je junaštvo, hrabrost (čakav. kuraj), odgovornost, preciznost i odanost. U boju čuva odvažne, a Hrvatima donosi pobjedu. S naraštaja na naraštaj^[33] prenosi sjećanja na bitke i ratove predaka, podučava vojništvu i vojničkoj vještini, tehnologijama uporabe i izrade oružja. Na oltaru bogova Davor je stajao uz boga Sunca i rata Hora, a u jami pod njima bio je bog osvete Kiš. Žreci boga Davora uvijek su blizu hrvatskog vladara (ban) i njegova vojskovođe (banski kosiz)^[34]. Davoru se zahvaljivalo nakon boja, a poginuli bojovnici bili su prinos bogu pobjedniku. Nakon pobjede tri dana se slavilo i častilo bogove (rata), a onda se tri dana odavala počast poginulima i pila zamrlina za njihove lovače (duše). U boga Davora Hrvati se nikad nisu kleli jer je on bio bog boja.

Kad Hrvati davore znači da pjevaju junačke pjesme, davorije. Hrvatski vojnici za vrijeme Prvoga svjetskog rata na Soči pjevaju: Oj, Davore, strašni bože rata, strašni bože rata u Hrvata, kad se ti sa Kišom skupa nađeš, sve dušmane na brzinu smelješ^[35]. Hrvati djeci oduvijek nadijevaju njegovo ime, a jedan od hrvatskih vladara iz krčke predaje naziva se Davoslav. Davor je mjesto i općina u Brodsko-posavskoj županiji; Davor, Davorin, Davorko, Davorka, Davora i Davorjanka su osobna imena u Hrvata koje baštinimo iz pretkršćanskih vremena. O bogu Davoru su Puntari puno saznali od dalmatinskih i bosanskih Hrvata Bošnjaka (Muhamedanaca) za bitaka protiv Talijana na rijeci Soči.

Ruš

Ruš, hrvatski bog šume, hrastovih šumaraka i polja; iz njegova imena proizlazi riječ rošav ili rušav, značenja lijep, sjajan, božanstven, svijetao, dok je rusa kosa crvena kosa.

Bog Ruš se krije u hrvatskim prezimenima Rušin, Rušev (Preko), Rušić (Metković), Ruše i Marušić.

Kurent

Kurent (Korent), hrvatski bog grožđa, vina, zdravlja, veselja, ljubavi, obilja, slavlja i nepodopština. U nekim pričama sin je Piruna, pomoćnik i brat boga Sunca i rata Hora. Čuvar pijanica i zaljubljenih, zabavljač, svirac što puše u dugi rog, stjegonoša koji poziva na druženje, veselje, gangu, uživanje u jelu i plemenitoj kapljici, na ljubav muškarca i žene i mesopusna i svadbena slavlja. Pomoćnici su mu bili krsnici i krstulje, koji su na Kurentovu zapovijed čuvali sve kojima je trebala pomoć. Kurent je dobio ime od riječi kuriti što znači teći ili krkati. On je, kako mu ime kaže, malik (krivi bog) tekućih voda, rijeka, rječica, potoka i potočića, jezera, lokava i zdenaca^[36], dok njegov brat Tuman vlada morem i oceanima. Pazio je na sve vode i sve što je bilo u njima ili plivalo i plovilo po njima. Čuvao je ribe, rakove, labudove, patke, guske, galebove i sve vodeno bilje, pa i brodove koji su njima plovili. Po tom dinamičnom bogu voda kurenta (teče), morske struje se nazivaju kurentima (korenti), a bujice kurentijama. Kurent je darovao čovjeku trs i naučio ga praviti vino pomoću kojega je, jer su se ljudi počeli opijati, ovladao čitavim svijetom. U drugoj priči je nakon velikog potopa pomogao čovjeku i ženi da spase ljudski rod ispevši ih na golemi trs gdje su se hranili grožđem, grožđanim sokom i pili vino. U trećoj priči, dva golema trsa, crni i bijeli, posadio je sam Kurent i dao ih na brigu djevojčici i dječaku. Po toj djeci i njihovom potomstvu ljudski je rod preživio i očistio se grijeha, kad je Stvoritelj poslao kurentije (bujice) i potopio svijet zbog opačina u koje je ogrezao. Od onog crnoga trsa vremenom su nastale sve crne sorte grožđa, a od bijeloga, sve sorte bijeloga. Kurent je, također, naučio božjeg pijetla kukurikati (do tad je kvocao) i od tada svi pijetli kukuriječu i zorom bude ljude kako bi se poklonili Horu (Suncu) što izlazi na istoku.

Boga Kurenta nalazimo u nekoliko slovenskih legendi koje potvrđuju mnogo detaljniju i bogatiju krčku predaju o ovome poganskom božanstvu, pa te priče vrlo vjerojatno izvorno pripadaju (i) hrvatskoj starini. U hrvatskim krajevima Kurent – bog, javlja se i kao istoimeni demon kurent^[37]. Raširen je u pričama i običajima čakavskih i kajkavskih Hrvata te Slovenaca u okolici Ptuja gdje predstavlja karnevalski lik. Hrvatski zvončari (na Krku orači) vrlo su slični kurentima iz okolice Ptuja, nose slične maske kojima plaše zimu, raduju se proljeću, a javljaju se za vrijeme karnevala ili pusta, kad se zima polako povlači i prepušta proljeću, pa su možda istog postanka. Prezime Korent nalazimo u Čakovcu.

Kiš

Kiš, hrvatski bog osvete, koji progoni sve koji izdaju, lažu i rade protiv Hrvata^[38] strašni je podzemni bog koga se svi boje. Ne može mu se pobjeći, a izdajice slijedi na kraj svijeta. Živi u jami ispod oltara bogova. Kad se prinosi žrtva Horu obvezno se dariva Kiša^[39] da mu se ne zamjeri. U njega se Hrvati nikad nisu kleli. Na Krku kraj sela Kornića, na sjevernoj strani Puntarske drage (od Dunata u brdo oko 700 m), nalazi se jama, bezdan, koju zovu Manja Kiš, u koju su se bacali svi oni koji su na bilo koji način naškodili Hrvatima. Danas je prazna^[40]. O njoj pjevaju mnoge otočke pjesme i govore mnoge priče i poslovice: „Koga slidi Kiš, glava mu ne vridi niš!“ U staro doba su, kazuju Puntari, matere učile djecu da se čuvaju Kiša i da se uvijek drže svojih, jer tko izda tuđinu, nikad više nije siguran. Kišu bi svake godine tri dana prije Vazma žrtvovali kozlića. Krvlju bi namazali stijene oko jame, a glavu bacili u Kišovu jamu. Kozlića bi ispekli i svaki je moralo pojesti komadić mesa i popiti čašicu vina. Rukom na krvavome nožu su svi morali prisegnuti da nikada neće izdati. Mladi koji su prvi put prisezali trčali su od Kišove jame do prvoga mora^[41] kod crkve sv. Dunata u Puntarskoj Dragi i vraćali se s posudama punim morske vode za pranje ruku. Onaj tko bi bio najbrži i koji bi donio najviše mora bio bi čašćen. Dobio bi naušnicu koju je stavio na lijevo uho. Na te proslave bi dolazili ljudi iz svih sela oko Kornića, što fratri nisu odobravali. Govorili su da se tako časti poganski malik (bog; demon), no ljudi nisu marili. Izdajice bi prije ili kasnije skončali u jami.

Moguće je da ime ovog krčkog podzemnog boga dolazi od riječi kaška (zmija), ili pak, zajedno s božicom Ištar (Aštur), iz drevnih Mezopotamskih vjerovanja. Naime, na početku Babilonskog spjeva o stvaranju svijeta „Enûma eliš^[42]“ spominju se Anšar i Kišar gdje Anšar označava gornji, a Kišar^[43] donji svijet. Kiš je ime drevnoga sumerskoga grada.

U hrvatskoj postoje prezimena Kiš, Kišić i Kišević,. Prezime Kiš nosi 1500 Hrvata, nešto etničkih Mađara iz okolice Belog Manastira te Rusina (Ruteni). Većina zemljišta koje posjeduju obitelji Kiš nalaze se u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji te Virovitičko-podravskoj županiji, ali i u Primorsko-goranskoj županiji (uključujući otoke Krk, Cres i Rab), a Jedan se hrvatski knez iz krčke predaje zvao Kišotus, što znači „onaj koji tusi (slavi) boga Kiša. Ukrajinci (dr. sc. Evgenij Paščenko, osobna korespodencija) za boga Kiša ne znaju.

Mrak

Mrak, hrvatski bog podzemnog svijeta, jedan od pretkršćanskih bogova Hrvata u narodnoj predaji otoka Krka, sin boga Peruna i brat Dažjaka, Hora, Kurenta i Tumana. Mrak je u vječitoj, svakodnevnoj borbi s Horom, gdje Hor donosi toplinu, svjetlo i dan, a Mrak tamu, hladnoću i noć. Mrakovi su pomoćnici vlaga (umideca), studen (mrzlina), hladnoća (bršina), slana (siverina), mraz, rosa, magla (maglina) i ponegdje strah. Zorom kad sviće dan i Horova kočija krene svoj uspon po istočnom nebu, počinje žestoka bitka koju će Mrak neizbježno izgubiti zasut kišom zlatnih strelica, pa se povlači zajedno sa svojim pomoćnicima u podzemna skrovišta, rupe, špilje i pećine. Ondje se pritaji i čekaj da se Hor umori, a kad je ovaj uvečer na zapadu (zahoju), Mrak izlazi iz skloništa i pokušava uloviti Hora i njegove konje u mrežu od Magle. Hor, iako umoran, uvijek nekako umakne za zapadne planine i tada počinje vladavina Mraka. Kad pokrije čitav Mir (Zemlju), sve živo odlazi na počinak, ljudi, životinje, biljke i vjetrovi. Mirom tada hodaju samo pijanci i zaljubljeni, a njih će čuvati bog Kurent. Na nebu ostaju samo Horovi pomoćnici, Žol i Danica, koji dojavljuju Horu što se na Zemlji zbiva. Taj dvojac mogu otjerati samo magla i oblaci, ako im to zapovjedi Mrak. Svakoga mjeseca u vrijeme užbe (pun mjesec) Žolova pogača snažno svijetli na noćnom nebu. Tada se Mjesec – Žoldan okomi na Mraka i njegove pomoćnike koji ustuknu pred njegovim bijelim strijelama, a na čitavom Miru je mjesečev dan – žoldan. Kad je bog Pirun sa svojim sinovima stvarao svijet, Mrak je gasio plamenove što su gorjeli na Miru. U tučnjavi s bratom Harom koji je zracima pržio stijenje, svojom hladnoćom nehotice je pomagao drobiti kamen i napraviti plodnu zemlju. Odnos Hora i Mraka sličan je onomu Peruna i Veliša. Prva slična krčka priča u kojoj se Mrak sukobljava sa Suncem zabilježena je u tisku 1859. (Lozica^[44] , 1995.).

U mitologiji istočnih Slavena bog Mrak je poznat kao božanstvo podzemlja, ukr. Morok, staroslav. Mrak, u narodnim vjerovanjima lik zla, zamračuje svijest. Kao i na Krku suprotan je Suncu (dr. sc. Evgenij Paščenko, osobna korespodencija); ne treba ga pomiješati s mrakom, demonom koji se pojavljuje u mnogim krajevima Hrvatske, vrlo sličnim orku, demonu smrti i zagrobnog svijeta. Na češkom jeziku mrak znači oblak^[45].

Veliš

Veliš (Volos, Velež), hrvatski bog podzemlja što vlada noću i boji se Sunca. Živi u jamama, špiljama i pećinama, zapovijeda vodama, rijekama, jezerima, lokvama i kaljužama. U mitologiji otoka Krka Veliš ratuje s glavnim bogom Hrvata Horom, a drugdje s bogom Perunom. Kao Volos nalazi se u imenu mjesta Volosko nedaleko Opatije, a kao Velež u imenu istoimene hercegovačke planine. Na Krku su ga se bojali, i ondje ima sva obilježja boga Mraka. U priči o nastanku Plitvičkih jezera^[46] Hor svako jutro tjera boga Veliša s istoka prema zapadu. Veliš je imao pomoćnike, mrazove i magle u koje bi se umatao, kako ga Hor ne bi vidio. U drugoj priči o postanku Skradinskog Buka^[47] na rijeci Krki u Šibenskom zaleđu, Velež i Har su dva zaraćena kralja. Velež je kraljevao noću s pomoćnicima maglom, hladnoćom. ledom i snijegom, a kralj Har danju.

Veles ili Volos je jedan od sedam bogova iz panteona Vladimira I. Kijvskog s kraja 10. st. no njegov je kip bio udaljen od brežuljka gdje su pokraj kneževa dvorca stajali idoli Peruna, Hor(s)a, Daž(d)boga, Striboga, Simargla i Mokoš. Volos je stajao dolje, na gradskoj tržnici. Kod istočnih Slavena Volos je bog donjeg svijeta, voda i zemlje, zaštitnik domaćih životinja i svega zemaljskog blaga, ali i vladar podzemnog svijeta, demona, divljih zvijeri, zmija i zmajeva, u vječnoj borbi s bogom rata i vrhovnim slavenskim bogom Pirunom, od kojega ga u pravilu dijeli voda.

Tuman

Tuman, hrvatski bog mora, rijeka i jezera, bog svih voda i morske širine u hrvatskom panteonu otoka Krka. Sin je boga Piruna i brat Dažjaka, Mraka, Hora i Kurenta. Ima vlast nad morem, i zapovijeda mu, a svoje vodeno kraljevstvo nastoji proširiti plaveći kopna. Tuman druguje odnosno vlada morskim vilama i vilenjacima, a svadi se s Maračem, zlim duhom, po nekim pričama bogom, koji se zbog ljubomore odmetnuo i sada radi psine po moru. Taj Marač znade na mirnoj površini mora napraviti nekoliko velikih valova koji mogu potopiti brod i umoriti ljude. U najstarije doba kad je čitav Mir (Zemlja) bio pod morem koje je slobodno valovilo s kraja na kraj svijeta, zapovjedio je bog Tuman moru da se umiri. Kad ga nije poslušalo, on je pod njim naložio veliki oganj, pa se more povuklo da se ne opeče i ispari. Odjednom na dno nije ništa pritiskalo, pa su se iz dna izdigle uvis velike hridi i tako je nastalo kopno. Otada more više ne može slobodno valoviti, već se neprekidno lomi o obale želeći ih uništiti i povratiti svoju vlast. Bog Tuman svojim trozubcem (trojakom) određuje ritam valova. Zato je mnogo otočkih brodova stavljalo pulenu u njegovu obličju, a on je, držeći u rukama osti^[48], s pramca umirivao more, ili ga burkao kad je zatrebalo.

Tuman je lokalni hrvatski naziv za Kvarner i Kvarnerić, morsko prostranstvo i plovni put koji se proteže između prvog niza sjevernojadranskih otoka, Krka, Raba i Paga, te drugoga niza, Cresa i Lošinja; to je prezime na Cresu i Unijama. Tuman, pisan malim početnim slovom, jest pučina ili morska širina. U slavenskim jezicima, ruskom^[49], bjeloruskom, poljskom, ukrajinskom i sl., tuman je magla ili rjeđe oblak, isto je u kazaškom, a slično u tatarskom, toman, i avestičkom, gdje dunman znači magla, izmaglica. Kod turkijskih naroda označava količinu i znači puno, vrlo mnogo ili beskonačno, a čini se da dolazi iz tokharskog tmān, gdje je to broj 10.000.

Trojak

Trojak je vjerojatno bio bog lječništva^[50]. U Puntarskoj dragi se nalazi Trojakova vala i predio nekad zvan Trojaki gdje je bilo drevno rimsko lječilište ljekovitim blatom, i vjerojatno hram boga Trojaka, u kojemu su njegovi svećenici vori istodobno bili i liječnici, vidari^[51].

Samu Puntarsku valu nazivali su od davnina Trojakovom dragom^[52], a brdo južno od Triskavca zvalo se Troglavac^[53], s čije južne strane je Obzova, koja je svako jutro dozivala boga Troglavca u pomoć. ^[54]

Troglavac

Troglavac (Troglav, Trimuš^[55]), hrvatski i slavenski bog koji je, kako mu samo ime kaže, imao tri glave. Njegova pobližeg opisa u krčkoj predaji nema no spominju ga priče i lokalna toponimika. Neki vrhovi na Krku nose ime Troglav, kao i sela Troglava i Trojeglava kraj Daruvara. Troglav je najviši vrh planine Dinare (1913 m).

Poznata skulptura Troglavca iz Vaćana kojeg je iskopao otac starohrvatske arheologije fra Lujo Marun nalazi se u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu ima mnoge analogije širom slavenskog svijeta. Boga Troglavca kazivači izjednačavaju s bogom Trimušem^[56], gdje muš znači krupna stoka.

Kov

Kov, hrvatski bog kovaštva koji je čovjeka podučio tajnama kovačkog zanata. Po njemu su ime dobili svi kovači koji kuju željezo, obrađuju srebro, zlato, cink ili bakar. Po njemu je ime dobio i nakovanj (nakovalo). Bio je jak i visok, vlasi spletenih u debelu pletenicu. Glava mu je bila nasađena na debelome vratu koji je vezivao glavu sa širokim rutavim prsima. Imao je uzak trbuh, široku zadnjicu i jake dlakave noge kojima je gazio veliki mijeh. Njime je ražarivao oganj na kojemu su stajala željeza što ih je grijao na vatri i kliještima vadio i stavljao na nakovanj. Sprijeda je imao veliku kovačku pregaču načinjenu od kože četiriju bikova, koja mu je bila obješena vrpcom preko vrata i širokim pasom vezana preko trbuha. Preko glave je imao crvenu traku, kako mu znoj ne bi išao u oči. Velike široke plave oči gledale su netremice u svakoga. Za pasom je imao veliki bat i velika kliješta. Mišice su mu bile jake i tvrde, ne samo one na rukama, nego po čitavom tijelu. Podučavao je kovače kako se kuje oruđe, a kako oružje, kako se pravi ugljen, kako se iz rude u naročitim pećima na ugljen dobiva željezo, kako se ono lijeva u kalupe i kako se iz željeza dobiva čelik.

Kov^[57] je hrvatska krčka inačica grčkog boga vatre i kovaštva Hefesta, sina Zeusa i Here, koji ima pandane u svim važnijim svjetskim politestičkim religijama. Stvarna uloga mu je bila prenositi predajom sve tajne kovačkog zanata s naraštaja na naraštaj, u ona stara agrafijska vremena, kad ljudi nisu poznavali pismena. Poput hrvatskog Kova, Kyi je navodni poljski bog kovaštva koji se pojavljuje u propovijedima iz Gniezna^[58],

Dobrinj

Dobrinj (Dobrina, Dobrila, Dobrinja), hrvatski bog veselja, obilja, ljepote, mladosti, mladenaca, svadbe i zabave. Po bogu Dobrinju je nazvan grad Dobrinj na Krku, kao i mnoga naselja u Hrvatskoj, od njega dolaze hrvatska imena i prezimena Dobrilo, Dobrila, Dobroslav, Dobrota, Dobračić. Stipanju, blagdan sv. Stjepana (3. kolovoza), zaštitnika Dobrinja Krčani ponekad nazivaju Dobrinjeva. U davnini su se na njegov dan, koji se zvao Dobrinja ili Dobrinjeva, ženili mladići i djevojke. Na tu svetkovinu na kojoj bi se okupilo mnoštvo ljudi, dolazilo se izdaleka. Ženidba se odvijala na polju boga Hora. Žrec bi dao znak rogom, i svi mladići i djevojke za ženidbu poredali bi se u red, par nasuprot paru. Žrec bi od oca uzeo mladu, a od kuma mladoženju i držeći ih za ruke odveo pred oltar boga Dobrinja. Lijevu ruku mladenke i desnu mladoženje vezao uzicom i rekao im da ih veže trajnom vezom u obitelj. Potom bi ih, držeći uzicu, doveo do bijelih, urešenih konja koji su ih čekali iza oltara, na kojima su odjahali u novi život. Kad bi se nakon par sati vratili zahvalili bi bogu Dobrinju i darovali žreca. Navečer bi napravili veliku feštu na kojoj se jelo, pilo i veselilo cijelu noć, sve do jutra. Po noći se mladencima dao poseban šator u koji nije smio nitko ući. Sutradan su sve mlade žene poredane pred bogom Dobrinjem mijenjale žute šalove zelenima, što je bio znak da su sretno udane (drevni običaj u Puntu). Za onu koja nije htjela promijeniti maramu smatralo se da nije udata i nju je mogao snubiti drugi.

Dobrinja je negdašnje naselje, a danas gradska četvrt u gradu Sarajevu.

Dažjak

Dažjak (Dežbog, Dažbog), hrvatski bog koji upravlja oblacima i donosi kišu, čakav. daž, štokav. daž(d), kajkav. dež, dežđ i sl. Sin je boga Piruna, Brat, Hora, Mraka, Veliša, Kurenta i Tumana. U čestim je svađama s Kurentom i Vitranom, koja ga znade naljutiti dok mu tjera oblake po nebu. U pričama o postanku svijeta, Dažbog je oko Božjeg jaja (jaje svijeta, valjda kozmičko j.) postavio oblake koji ga brane od Horovih vrelih strijela. U drugoj, Dažjak je plačljivi muž božice Uštur (Aštur), koji plače i od tuge, i od sreće, a njegove suze teku potocima i naplavljuju doline jame i vrtače pa tako nastaju rijeke, potoci i jezera po Krku, Cresu, Rabu i kiriji (kopnu) od Istre do Plitvica. U svađama s Kurentom redovito se rasplače, a od suza znaju poteći bujice, od kojih nastaju poplave i vododerine koje su uništavale Kurentove mlinove i vodenice. Zato je ga je Kurent proganjao zemljom i nebom, a pomagala bi mu božica Vitrana koja bi svim bi vjetrovima tjerala oblake. Dažjak znade polovicom kolovoza, negdje oko Vele Gospe, izazvati velike nepodopštine. Razljuti li se ujesen, on prolije puno suza i tako izazove na zemlji veliko nevrijeme, a umiješa li se otac Pirun, on oblacima pošalje svoje strile (gromove) i svitlice (munje) koje potjeraju Kurenta.

Jednako kao njegova oca Piruna, braću Hora i Mraka te božicu Mokoš, Dažjaka tj. Dažboga rus. Дажбог, starorus. Дажьбогъ, crkvenoslav. Даждьбог, nalazimo u istočnoslavenskim srednjovjekovnim izvorima gdje je on bog davanja i obilja. Drevni idol Dažboga stajao je na brdu u Kijevu, zajedno s idolima Peruna, Hora, Striboga, Semargla i Mokoši, kao treći po važnosti. Prema Vatroslavu Jagiću, teonim je nastao iz dviju riječi: daj bože (дажь боже, “дай, бог!”).

U krčkoj „Priči o Dožoju“ Dažjak je pretvoren je u duha Dožoja, nekakav kišni oblak što ga patuljci skrivaju od ljudi u škrinjici na dnu mora, puštajući ga kada njima paše. Njega će ljudi upornošću izmoliti od patuljaka jer im je nasušno trebao za preživljavanje u vrijeme suša.

Žol

Žol (Mjesec), jedan od hrvatskih poganskih bogova u krčkoj narodnoj predaji, gdje se spominje kao pomoćnik boga Hora zajedno sa zvijezdom Danicom. U obliku Žoldan, Žol se pojavljuje u obličju punog Mjeseca. U noći punog Mjeseca Krčani bi se okupili oko ognja, pjevali i veselili, a jedna pjesma pjeva kako su Hrvati „… Misec i Zvizdu tusili (slavili), zorom bi na koljena pali, istoku se licem okretali, toplinu Sunca čekali, sjajnom Suncu zahvalili, a onda na posao otišli. U suton su opet klečali, Suncu zalazećemu diku dali, a noću se Žolu klanajali i Danici zvizdi okretali.“ Poput Hora danju, Žoldan (pun Mjesec) noću rasvijetli Zemlju i tjera boga Mraka u rupe, zajedno sa svim njegovim pomoćnicima, Rosom, Maglom, Mrazom i Studeni. Za Uskrs (Vazam) su na Krku palili kresove kako bi boga Mraka i njegove pomoćnike potjerali u rupe i pomogli Žoldanu dok ne dođe bog Hor, koji će satrti Mraka svojim zlatnim strijelama.

U Puntu je postojao pučki običaj koji se ponavljao svakog srpnja na noć punog Mjeseca. Toga dana bi Žoldan osvijetlio nebo, Zemlju i more, a djevojke s čitavog otoka došle bi u Puntarsku dragu na Prvo more (kod Sv. Dunata) s buketima cvijeća. Kad bi Mjesec bio u zenitu, bose bi ušle u more. Hodale bi plićakom i bacale bukete, vjerujući da će se one kojima buket dopliva, uskoro udati i imati puno djece. Po drugoj predaji, u staro doba, noć prije današnjeg blagdana sv. Magdalene ljudi bi odlazili kod danas suhog jezera na Susu nedaleko Punta i okupili se oko zdenca gdje su šamani imali obred koji je trebao pokazati kakva će biti ljetina. Čekali su trenutak kad će Mjesec tj. njegov odraz „pasti u zdenac“ (doći u zenit). Kad bi se pojavio iznad Cuke pozdravili bi ga uzvikom „Žol ide“ i umukli. Pješčanim satom mjerilo se vrijeme i bilježilo zarezom na rofaš, a jedna po jedna mjesečeva četvrt ulazile su u zdenac. Onda bi šamani^[59] i ljudi zaplesali kolo oko zdenca i zapjevali pjesmu zahvalnicu Žolu, koji pomaže biljkama u rastu, životinjama u koćenju, a ljudima u rađanju. Kad je čitav Žol bio u zdencu svi bi se zavrtjeli u kolu i zapjevali: „Hvala tebi Žole, koji daješ život velikim i malim, uvijek smo te častili i lijepo ti se molili!“ Onda bi glavni šaman dao znak da se užge veliki oganj i počne slavlje koje je trajalo do zore. Puntari su još početkom 20. stoljeća odlazili na zdenac na Sus vidjeti je li Žolova pogača unutra, jer to je značilo da te godine ne će biti gladi.

U rukopisnom rječniku puntarskog govora Rada Žica Mikulina žoldan je mjesečev dan, tj. jasna noć obasjana mjesečinom, žodan je mjesečar (odatle valjda dolazi prezime Žodan), Žol je Mjesec, a žola mjesečina.

Vjerovanje u Mjesečeva boga bilo je živo u 19. st. u ukrajinskim Karpatima. Isto kao na Krku, u istočnoslavenskim predajama Mjesec je neraskidivo vezan s bogom Sunca Hor(s)om, a neki znanstvenici vide ih kao dva obličja istoga boga. Mjesec, zajedno sa Zvijezdom Danicom nalazimo u najstarijem hrvatskom grbu.

Mrjan

Mrjan, hrvatski bog mrtvih, od čakav mrt – smrt, mrtav. Sličan je Hadu, grčkom bogu podzemnog svijeta. Dolazi po lovaču mrtvih onda kad se pokojnika opremljenog obolom od tri kovanice^[60] na očima i čelu, počeše (ne precizira se gdje). Duša otad mora proći dugi put do odredišta. Prvo treba preći široku rijeku Malpas^[61] koja može biti dula (puna vode) i tada ju se prelazi čamcem, ili plitka (kad je pod zemljom suša), a tada ju se prelazi kolima koje vuku četiri velika i opasna psa arnubroda. Duše prevozi Kuturožac (još Kuturaš^[62], valjda kolar ili kukac kotrljan) čamcem ili kočijom. On prije svakog polaska nahrani pse Arnubrode (?) i zaviče „Huj, huj, haja huj!“ I psi krenu. Za prijevoz duše, kuturožac uzima naknadu koju mu daje bog Mrjan, onu prvu kovanicu koju je mrtvomu uzeo s oka. Ne plati li mu se, duša čeka i muči se pokraj rijeke. Ako je Kuturožac zadovoljan plaćom, on kolima ili čamcem prevozi dušu na drugu stranu rijeke. Duša mu tada daje kovanicu s drugoga oka kojom će kupiti mijeh vina, a to vino ima mu povratiti snagu za povratak preko rijeke. Duše s onu stranu rijeke Malpas čekaju sve dok ih se ne skupi puno, a onda dolazi Mirač (sudac) koji svaku dušu stavi na bilanču (vagu) ocjenjujući koliko je dobra ili lošega učinila na zemlji i prema tome određuje kako će provesti zagrobni život koji je puno dulji od onog zemaljskoga. Mirač je potkupljiv, pa ga se trećom kovanicom dade odobrovoljiti da pošalje dušu na bolje mjesto, a ne da li mu se napojnica, može se razljutiti i poslati onamo gdje je hladno, kiša i led ili u gorući oganj. Običaj ukapanja mrtvih s obolom u vidu kovanica prisutan je u mnogih kultura širom svijeta. Bio je prisutan u poganskih Hrvata i ponegdje se zadržao se sve do danas.

Boga podzemnog svijeta Mrjana koji vlada dušama mrtvih vjerojatno nalazimo u imenu Mrđan, prezimenima Mrđan, Mrđen, Marđetko i sl., te mnogim lokalitetima pod nazivom Mrđina^[63]. Duša čakav. lovača vjerojatno je u svezi s zemljom ilovačom u koju se ukapa tijelo pokojnika, čakav. jilo, jilovača, žinta. Žinta je bjelkasta vrsta ilovače i hrvatska božica plodnosti i zemlje.

Burut

Burut, hrvatski bog vjetra, po kojem su Hrvati nazvali najjači vjetar na Jadranu, burom. Bura je praslavenska riječ^[64], imaju je Rusi, Ukrajinci i mnogi drugi Slaveni. Bura; burja u Rusa znači oluja, a buran je snježna oluja, mećava.

Od imena boga Buruta nastala su hrvatska imena^[65] Burko, Buran, Bura, Buro, prezimena Burić, Buratović, Buričić, Burko, Burković i sl., a Burut i Burutus su poglavari Hrvata iz krčkih priča. Moćni knez Burutus (valjda Porga) napao je s hrvatskom flotom 642. godine grad Sipont u Italiji, osvojio ga, ubio vojvodu, oslobodio zatočenike i vratio se s velikim plijenom o čemu pjeva pjesma „Šipun“. Taj Burutus dao je kasnije sagraditi crkvicu sv. Nikole na Tranjevu, na ulazu u Puntarsku dragu.

Na otoku Košljunu u Puntarskoj dragi u jednoj podvodnoj pećini još i danas živi zatrpano podzemno čudovište Burac, kojeg mještani još nazivaju i Bures. On je samo demon i vjerojatno nema veze s bogom Burutom.

Jadar

Jadar, hrvatski bog vremena (vremenskih prilika) i voda, vjerojatno liburnskog iskona; Jadro je dolac ispod Hlama na Krku, ispred kojega se nalazi lokva.

Njegovo ime nalazimo u osobnim imenima Hrvata i Hrvatica: Jadran, Jadro, Jadranko, Jadranka; u imenima voda: rijeka Jadro (Solinčica), Jadransko more; toponimima: Jadrtovac kod Šibenika;, a ime drevnog hrvatskog grada Zadra također krije ime staroga hrvatskoga boga Jadra što je mnogo jasnije u njegovu starome imenu Iadera, Jadra, Jadar i Jader.

Zarat

Zarat (Zarut), jedan od hrvatskih poganskih bogova u krčkoj narodnoj predaji, bog koji je svaki dan gledao što ljudi rade, a ljudi su mu se klanjali ujutro i navečer^[66], blagoslivljali ga jer je darovao, održavao i čuvao zemaljske vrijednosti. U nekim pričama i pjesmama kazivači Zarata povezuju sa Suncem, Mjesecom i Zvijezdom Danicom^[67]. Kazuju kako su naši stari tusili (slavili) Zarata i bili zaratusi, zorotusi ili zoruslavići. U rukopisnom rječniku čakavskog govora Punta i okolice stoji: Zarat = Mjesec, Luna; zaratus = zoroslav, onaj koji obožava, slavi, zoru, Sunce i Mjesec; obasjan; zaratusi = zoruslavi.

Aštur

Aštur (Ištur, Ištar, Uštur), hrvatska (i ne samo hrvatska) božica rata, ljubavi, gladi, brige, neimaštine, zla, boli i smrti, po kojoj nosi ime jedna vrsta koprive. U sagi „Putom Sunca“ (2019.) to je najspominjanija božica Hrvata; u obliku Ištar to je ime kćeri cara Horezma, a u obliku Ištur ime carice Horezma. Zajedno s bogom Horom predvodi hrvatski narod i njihove stare bogove na putu prema zemlji u kojoj Hrvati danas žive. U nekim pričama ona je žena je boga Dažjaka. U nju se Hrvati nikad nisu kleli jer je ona bila božica boja. Po predaji, to je tuđa božica „posvojena“ u staro doba kad su Hrvati živjeli u carstvu Horezma, na obalama Tigrisa. To je porijeklom vjerojatno akadska božica Ištar, božica rata i spolne ljubavi iz panteona mezopotamskih religija, sumerska Inanna i kanaanska Astarte, koja se još javlja u inačicama Ishara, Istaru, Aschtar, Aschtart. Ištar je zaštitnica asirskoga grada Ninive na rijeci Tigris, a čvrsto se povezuje s indoiranskom božicom Anahitom, koja se u drevnoj Avesti naziva Aredvi Sura Anahita (Arədvī Sūrā Anāhitā), gdje je uz Mitru najsnažnije božanstvo stvoreno po Ahuri Mazdi. Anahitu povezuju sa slavenskom božicom Mokoš, jedinim ženskim božanstvom čiji se idol nalazio u 10. st. u Kijevu uz idole Peruna, Hora, Daboga, Striboga i Semargla. Prema perzijskoj mitologiji Anahita je bezgrešna djevica i majka Mitre. Ona je božica vode, izvora, rijeka i jezera, božica plodnosti i biljaka, ali i boginja rata i ljubavi u kojoj su utjelovljene osobine ranijih sličnih božica, a štovana je u Sardizu, Babilonu, Damasku, Perzepolisu, Bišapuru i Hamadanu, Afganistanu i Armeniji, obično duž rijeka. To je huritska božica Šauška te hetitska Šauša iz doba Mitanskoga Kraljevstva (Mitani). Slavljena je u različitim periodima iranskih carstava, poglavito ahemenidskoga, a njezin kult je bio najjači u zapadnom Iranu. Predstavljana je kao planeta Venera. Neuprljana, čista i nevina, nazivana je „Vječnom djevicom“, iako je imala brojne seksualne avanture. Povezuje se s mnogim vodenim božicama indoeuropskih društava nemediteranske Europe te se pretpostavlja da njezino ime potječe od imena rijeke koju personificira, vjerojatno Aredvi, današnji Arghandab u Afganistanu (vedski Sarasvatī, staroperz. Harauvatiš, grč. Arachōtos).

Visna

Visna (Vesna, Visla), hrvatska božica proljeća, cvijeća, Sunca, svjetlosti i nade. U proljeće izlazi iz svojega skloništa i tjera Moranu, božicu zla, gladi i smrti. Njen dolazak predstavlja rađanje novog života koji je vidljiv svugdje u prirodi. Ona je protulitje (proljeće, kajkav. protuletje) koje donosi nov život: „…mlada trava hrani životinje, stabla listaju, sve raste i buja, a zemlja miriše svježinom. Kukci izlaze iz skrovišta, pčele idu cvjetovima, ptići se gnijezde, koze se koze, ovce se janje, krave se tele…, no mora se dobro paziti jer su i zmije vani.“  Prvoga dana mjeseca svibnja pastiri po gromačama stavljaju mlaj^[68], zelene grane jasena, što predstavlja znak da je božica Visna izašla iz svojega skloništa i otjerala Moranu - zimu. Visna, koja je svu zimu bila skrivena u skloništu bojeći se Morane ima nježnu kožu i ne smije na jako svibanjsko sunce, pa lijepo odjevena i omotana prozirnim velovima traži zaklon pod mlajem, zelenim jasenovim granama koje u proljeće postavljaju pastiri ne bi li joj pomogli da se zaštiti od snažnog proljetnog sunca. Stalno mijenja mjesta, odlazi iz jednoga kraja u drugi i zato se mlaj može naći po svim brdima. „Ljudi su je viđali da se hladi (kloni sunca) pod mlajem, ali kad god bi osjetila da je neko promatra nestala bi i odletjela pod drugi mlaj.“ Kad bi lišće na mlaju uvenulo i usahlo, mlaj bi okljaštrili i od njega napravili rofaš, pastirski štap na kojemu su pastiri urezivali znakove i jedan drugome ostavljali poruke koliko imaju stoke i gdje se ona nalazi. Taj rofaš je zato bio sveto drvo i na njemu se nije smjelo varati, a sve zarofašano (zapisano) moralo je biti istinito.

Po ovoj hrvatskoj božici imena nose neke rijeke i biljke. To je često žensko ime u Hrvata. Visla je velika rijeka u negdašnjoj Bijeloj Hrvatskoj i najdulji pritok Baltičkog mora; na njoj je smješten grad Krakov^[69] do kojega je plovna. Vesna na ruskom jeziku i danas znači proljeće^[70].

Morana

Morana, hrvatska i slavenska božica zime, studeni, snijega, bolesti, zla, gladi i smrti koje su se ljudi bojali. S ostalim bogovima obitava na vrhu Obzove, Učkoj, Velebitu i drugim gorama. Ona je zima i vlada zimi kad priroda umire i prestaje život. Zajedno s Vitranom izaziva Dažjaka i tada od njegovih suza padaju studene kiše. Njena vladavina prestaje u proljeće kad nastupa božica Vesna koja izlazi iz svojega skloništa i donosi nov život. Morana u proljeće odlazi na sjever i ponovo će doći kad mine predzimje (jesen). Njen odlazak ljudi će označiti će mlajem, zelenom jasenovom granom, što se kiti prvoga svibnja.

Po božici Morani noćne se tegobe nazivaju morama jer ona dolazi kad čovjek usne i stisne ga toliko da ne može disati. Njeno ime nose mnoge Hrvatice. Poljaci je zovu Maržana, Rusi Marena, Ukrajinci Mara… U slavenskoj mitologiji, ime Morane je u vezi praindijske riječi „mara“ što znači silom umrijeti.

More su također i kreature iz narodnih vjerovanja slične vješticama, koje na sličan način tlače ljude u snu.

Cvita

Cvita, hrvatska božica cvijeća, cvata, voćaka, cvita (boja), čakav. ocvita (nijansi) te obilja. I danas puno Hrvatica nosi njezino ime, ne sluteći podrijetlo. Odatle dolaze hrvatska imena u čakavskim, kajkavskim i štokavskim inačicama: Cvita, Cvitana, Cvijeta, Cvjetana, Cveta, Cvetana, te Cvjetan, Cvitan, Cvjetko, Cvijeto, Cvetko; te prezimena Cvitković, Cvjetković, Cvitan, Cvitkušić, Cvitanović te mnoga druga.

Stare zaboravljene hrvatske riječi cvit što znači boja, tur. boya, ocvit što znači nijansa te rascvitak što znači biti obojen u mnoštvo boja i nijansi^[71]. Te su riječi žive u nekih Slavena koji ne imahu velika posla s Turcima kano Hrvati, a naša je zadaća je povratiti ih u hrvatski standard.

Vitrana

Vitrana, hrvatska božica vjetra. Lijepa, vitka, visoka i lijepo odjevena žena, dugih plavih vlasi spletenih u kike što padaju do nogu. Obitava na planini Obzovi, krčkom Panteonu. Prijateljuje s Moranom, božicom zime, a svadi s bogom mora Tumanom kojemu podiže valove. Pomoćnici su joj vjetrovi Ćuh^[72], Bava^[73], Burin^[74], Burica, Bura, Fortuna^[75], Južin^[76], Južić^[77], Jugo. Levanat^[78], Maištral^[79], Trmuntanica^[80], Trmuntana^[81], Trmuntanež^[82], Nevira^[83], Neverin^[84], Šijun^[85], Vihor^[86], Glbin^[87] i Špalmej^[88]. Vitrana ima vlast nad svim vjetrovima što vjetraju^[89] hladeći Mir (Zemlju). Vitrana premješta oblake i tako donosi kišu, goni mlinove na jedra i brodove da plove pučinom.  Vjetrovi pušu uvijek kad se Vitrana igra kosom. Kad malo rasplete svoju lijevu pletenicu, počinje puhati Vanjska bava. Ako je rasplete više, puše Jugo, a kad je potpuno rasplete Levant, a on biva jači ako boginja češlja svoju dugu kosu. Kad malo rasplete lijevu kiku, trmuntana (puše) Tramuntana. Kad je rasplete nešto više bura Burica, kad je rasplete još udari Bura, pa Fortunal, a kad je potpuno raspusti nastane Uragan. Obje raspletene pletenice izazivaju Maestral. Ponovnim uplitanjem vija Vihor, njihovim križanjem zašijuna Šijun…, a ako joj se nesrećom kose zapletu, udari tuča (grad) koja uništi ljetinu.

Kada se Vitrana sastane s bogom Žolom (Mjesec), zajedno podižu more (plima), ponekad metar i više. Tada poplave sve molove, obalu i napune kanale. Prave puline^[90], lokve u kojima se skuplja sol što uništava povrće. Vitranu vole morske ptice, galebi i burnice, koje svojim zvižducima pozdravljaju lijepu božicu, a ona tada još jače potjera mornicu (more) na grote i obalu, noseći alge, koralje i manje ribe koje se ne mogu oduprijeti valovanju^[91].

Težača

Težača, u jednoj priči žena boga Piruna. To je boginja čije ime dolazi od arhaične hrvatske riječi tež, što znači zemlja; kao u riječi težak (zemljoradnik), pa se ovdje valjda radi o Majci Zemlji.

Žinta

Žinta, hrvatska božica plodnosti i zemlje. Po njoj se zove predio u Puntu na Krku Žintilin.

Žinta je čakavski naziv za bjelkastu vrstu ilovače.

Lada

Lada (Lara), hrvatska božica ljubavi, ljepote, društva i druženja. Pema jednoj krčkoj priči bog stvoritelj svijeta Pirun je od kapi znoja sa svoga čela stvorio čovjeka, a od jedne Larine dlake stvorio životnu družicu da čovjeku rađa djecu koja će naseliti čitav Mir (Zemlju) i biti mu pomoć u starosti. Ženu je načinio lijepom, na Larinu sliku i priliku.

Puno Hrvatica nosi ovo ime, a od nje dolaze prezimena Ladić, Ladan, Ladinić... Prisustvo božice Lade u slavenskoj mitologiji Ivo Pilar ilustrira toponimima Ladin vrh kod Obrovca, Ladina, Ladinec, Ladešići, Laduć, Ladovac i Ladovica te spominje Ladina sina Ljelju, koji se također krije u mnogim toponimima Hrvatske i današnje Bosne i Hercegovine. Uz ovu božicu treba spomenuti i ladarice, drevno folklorno događanje koje se kasnije povezalo uz svetkovanje Ivanja (24. lipnja), u kojem sudjeluju lijepo odjevene djevojke s cvjetnim vijencem u kosi (ladarice), koje pjevaju (ladaju) pjesme s pripjevom lado, i plešu kolo.

---

[1] Vidjeti prvu knjigu dvanaestoknjižja Tugomerika, naslova Crveni bojovnici i zbirku Putom Sunca – Crveni bojovnici iz Horezma. (L. ELERŠEK, R. ŽIC MIKULIN, 2019.).

[2] Bogatu zbirku dopunili smo pričama i pjesmama slična podrijetla iz drugih srodnih izvora.

[3] Da je u prošlosti zaista bilo tako potvrđuje ime najviših gorskih vrhova, gdje je Perun vrh planine Učke, a Sveto brdo, drugi po visini vrh Velebita.

[4] Osim na Obzovi, bogovi borave na mnogim vrhovima širom otoka, pa će se kazivači često spomenuti gorskog vrha Hlama povrh Punta, Triskavca, Bojna i drugih.

[5] Zanimljivo je da ilirske narode kazivači u pravilu ne spominju kao tuđe (pjesme o Batonskom ustanku), jer vjeruju da su „…ovuda odvavik“.

[6] Rado Žic Mikulin: „Svako godišnje doba imalo je nekoć svoga boga ili božicu. Za ljeto je bio odgovoran Davor, on je donosio toplinu, posao, plovidbu, nevere, kratke jake ljetne bure i rat. Jesen je bilo doba Dažboga, s puno kiše i vlage, kada je dozrijevao život začet u doba božice Visne. Ona je bila proljeće, novi život. Zimi bi na prijestolje zasjela božica Morana, koja je donosila hladnoću, snijega, led i smrt.“

[7] Bog Hor ima pomoćnike Danicu i Žola (Mjesec); bog Mrak ima pomoćnike Maglu, Rosu, Vlagu i Studen; bog Kurent Krsnike i Krstulje, a Mrjan Kuturaša i Mirača.

[8] Primjerice, kola boga Hora vuku konji Komazeci; a Kuturaševa kola psi Arnubrodi i sl.

[9] Kurent – kurenti, Mrak – mrak, Morana – more, Veliš – vrag, črt i sl.

[10] Kuturaš što prevozi duše na onaj svijet je kotrljan, sveti skarabej.

[11] Konji boga Hora Komazeci vjerojatno su vrsta vilinih konjića, božji glasnici

[12] U krčkom panteonu Pirun je otac, a Hor sin, no glavno božanstvo Hrvata jest sin, Hor.

[13] Rado Žic Mikulin: „Što ovo sabireš za tretju knjigu? Hrvatski panteon! On je na Alanu, na Beleviću ali Učki (Vučki). Tamo je najviši vrh Perun. Krčki Panteon je Obzova. Kada ovo vidim ne mogu virovat koliko sam toga začarkal!”

[14] Prema fabuli hrvatskog nacionalnog epa s otoka Krka „Po slidu slnca – Čerjeni bojovnici zi Harezme (L. ELERŠEK, R. ŽIC MIKULIN 2020. i 2019.)

[15] Anton Mrakovčić Pavlić (1951.): „Prišlo je Horovo. Dan je bil kako stvoren za slavje. Zora je bila svitla, brez oblačića. Slnce je jako brzo osvitlilo cili kraj. Sve mlado i staro, muško i žensko, je hodeć, na vozih i jizdeć šlo na pojanu pod Horovin bošcen i Kišovu jamu, kadi je svako lito bilo slavje... Počeli su tamburat tamburi, rožat rogi i sos sopile. Žrici veli boga Hora, Davora i boga Kiša su skupa zapivali pismu ku je prijel i puk. Cilo poje je razvanjalo od njihovih glasi. Žrici su na luntaru od kamika žrtvovali mladoga telca i udelali žrtvu pajenicu. Dim je hodil ravno zgoru. Oganj je lipo goril i brzo je pajenica bila finjena. Za tin su poznova zakantali pismu zahvalnicu i dali diku bogu Horu, Davoru i bogu Kišu, ki su jin dali obije živine, žit, broskve, ripe i mirlina (mrkve) i se priporučili neka jih va buduće čuvaju od svih zal. Žene su pričele zimat ujeni zi luntara i jih nosit va zemjanih loncih doma za palit oganj na domaćen ognjišću. Žeravica bi se bila zakutala zi lugon i ondat svako jutro poznova razpuhala i udelal oganj. Poznova su pričele rožat rogi, sos sopile i tamburat tamburi…“

[16] Anton Mrakovčić Pavlić: „Va trih bogi i jenu božicu se nisu nikada kjeli, a to je bil Hor, Davor, Kiš i božica Aštur. Svi su se jih bojali aš su to bili bogi boja i osvete.“

[17] Riječ komazec u slavenskim jezicima vjerojatno znači kukac, insekt, a na Krku je to možda bio vretenac, vilinski konjić lokalnog čakavskog naziva kon, lušov (konjski) krejutak, lušov krilatak, vilin konjic, koji je istodobno i konj i letač. Jedna vrsta vretenaca u puntarskom govoru ima božansko ime: čakav. božji glasnik. Taj kukac leti po lijepom vremenu od izlaska do zalaska Sunca i u mnogim kulturama ima nadnaravne atribute.

[18] Rado Žic Mikulin: „Leo, zatimić je tjemenište, zenit, a zapetić je suprotno od zatimića. Kako bi to bilo u standardu?“

[19] Ivanjski krijesovi paljeni su svakog 23. lipnja uoči blagdana rođenja sv. Ivana Krstitelja. To je zapravo pretkršćanski narodni običaj koji je povezan uz zimski i ljetni suncostaj, te proljetnu i jesensku ravnodnevicu žetvene običaje i početak ljeta.

[20] Za puna Mjeseca bog Žol se naziva Žoldanom.

[21] Akademik Radislav Katičić tvrdi da nema govora o tome da je slika Peruna u bojnim kolima odbljesak starozavjetnog proroka. – Tu je jasno da se radi o pravim indoeuropskim bojnim kolima na kakvima se voze bogovi u rgvedskim himnima, indijski epski i Homerovi junaci, kakvima su hetitski kraljevi ozbiljno ugrozili Egipat. Arijci su na bojnim kolima zavladali prostranstvima...– piše Katičić upozoravajući da su bojna kola na kojima se vozi gromovnik Perun zajedničko svim Indoeuropljanima (preuzeto 4. ožujka 2021. s https://www.vecernji.hr/vijesti/mitovi-i-poganska-vjerovanja-hrvata-najvise-su-stovali-peruna-boga-reda-i-pravde-1194387). Katičić je iz nekog razloga u čuvenom petoknjižju propustio spomenuti Hor(s)a, što je mlađi priređivač ove knjige naknadno raspravio s ukrajinskim filologom, povjesničarom i ukrajinistom pok. E. Paščenkom koji u svojim djelima jasno ukazuje na poveznicu boga Hor(s)a i Hrvata. Rado Žic Mikulin: „Vjerojatno, kada bi Katičić znao o krčkoj predaji, bi ga spomenuo.“

[22] Dodajmo i epski junaci u pučkim pričama otoka Krka te puntarskom epu o dolasku Hrvata „Po slidu Slnca – Črjeni bojovnici zi Harezma“; vidjeti zbirku Putom Sunca (L. ELERŠEK, R. ŽIC MIKULIN, 2019.).

[23] Ukrajinska znanost boga Hor(s)a istočnih Slavena povezuje s Protohrvatima sjevernog pricrnomorja. Prema Paščenku Hrvati su imali poseban status u Vladimirovoj državi što je vidljivo i iz smještaja Horova idola kao prvoga do Peruna. Horsa izvrsno objašnjava E. Paščenko (1996.; 2000.), a etnogenezu Slavena lijepo opisuje ruski znanstvenik V. Majorov u knjizi o državnoj tvorbi Slavena i Hrvata koju naziva Velikom Hrvatskom (2006.).

[24] Darko Žubrinić: „Na češkom jeziku riječ jaro znači proljeće. Na primjer, Pražske Jaro = Praško Proljeće.“

[25] Borissoff, Constantine L. (2014). Non-Iranian origin of the Eastern-Slavonic god Xursu/Xors. Studia mythologica Slavica, issue 17, str. 9-36. URN:NBN:SI:DOC-M2CGOP3F preuzeto s http://www.dlib.si

[26] Dr. sc. Evgenij Paščenko, osobna korespodencija 25. travnja 2021.: „Zanimljivo je. Ali nije mi posve jasno kakvi su izvori. To je autorska obrada ili rekonstrukcija? Počeo sam čitati i ono s etimologijom HOR-a posve je blisko mojim stavovima, mislio sam pisati o tome, možda ću uspjeti. Nadam se na susrete uz promjenu sadašnjih okolnosti. Pozdrav, Paščenko.“

[27] M. A. VASIL’EV 1989. “Bogi Xors i Semargl vostočno-slavjanskogo jazyčestva”. Religii mira. Istorija i sovremennost’. Ežegodnik. Moskva: Glavnaja redakcija vostočnoj literatury izdatel’stva “Nauka”.

[28] Ovo je vjerojatno opis Sunčeva sustava.

[29] Ova se najpoznatija zvijezda repatica dvaput spominje u Vejskim povedama (krčke legende iz okolice Baške), u priči „Povêda ud Mantràtje tar slôva Šalamunòva“, pod imenom Šalamûna (="Božji Mač-Ognjeni"). Ona je po predaji prvi puta zasjala nakon stvaranja svijeta, kad je po vejskim legendama uništila zle zmajeve, pa ponovo pri rodjenju Išukârsta (Isusa Krista), a treći puta će najjače zabljesnuti uoči sudnjega dana. Taj legendarni Mač-Ognjeni po bodulskoj predaji jadranskih otočana se pojavljuje na nebu u zasljepljujućem sjaju poput noćnog Sunca, svaki puta kada čovječanstvo prolazi kroz najkritičnije doba i njime Svevišnji preusmjerava sudbinu svijeta. Po toj predaji je njezin simbol šestokraka zvijezda tzv. "slovo Šalamunòvo", koju naši pomorci crtaju na brodu kao zaštitni znak protiv oluja i brodoloma, a sličnog je podrietla možda i šestokraka zvijezda u hrvatskim pokrajinskim i gradskim grbovima. (preuzeto 1.3.2021 s : https://hr.metapedia.org/wiki/Repatica_(komet,_rep%C3%A2%C4%8Da)).

[30] Rado Žic Mikulin „To se crtalo za sreću. Još ih ima uklesanih po zidovima i u betonu urezanih nožem ili čavlom. Imalo ju je puno brodova na bukaporti, a govorili su kako je to bil Branimirov znak.“

[31]Perunika, lat. iris (mačinac, sabljan, sablja, sabljica, špade, lelija, sabljić, bogiša, cvit nebeski, kaćun nebeski…). U Hrvatskoj raste nekoliko vrsta perunike, a endemičnu hrvatsku vrstu su 1962. klasificirali i opisali botaničar Ivo Horvat (1897. – 1963.) i njegova supruga Marija, te joj nadjenuli lat. ime iris croatica. Naziv iris potječe od imena grčke božice duge, glasnice bogova Iride (grč. - duga), a hrvatski naziv perunika dolazi od imena starohrvatskog boga gromovnika Peruna i njegove žene Perunike. Kajkavski naziv za peruniku leluja ili ljeljuja dolazi iz drugog imena boginje Perunike – Ljelja (vidjeti https://hr.wikipedia.org/wiki/Perunika). Godine 2000., na prijedlog HAZU, proglašena je hrvatskim nacionalnim cvijetom.

[32] Krčke priče o sv. Jurju smjestili smo u poglavlje Zmajarije knjige Čančarije.

[33] Usmena predaja kojom su se kroz priče podučavali novi naraštaji bojovnika.

[34] Anton Mrakovčić Pavlić (1951.): „Hor je bil bog blagostanja, obija, obiteji, a Kiš bog osvete ki je preganjal izdajice, traditori (izdajice) i svih ki su ali su otili naudit Hrvuaton. Davor je bil bog rata, premoći, oružja i bojnoga vihora. Svi bogi su jimili svoje svetišće na iston bošcu. Bog Hor i Davor su bili gori, a bog Kiš doli va jami. Svaki ki je prinosil žrtvu bogu Horu je obvezno prinosil i bogu Kišu aš se je bojal njegove osvete. Žrici boga Hora, Davora i boga Kiša su vavik bili blizu bana i banskoga kosiza i jin pomagali zi nasviti (savjetima) i zi pajenicami, žartvami ke su palili va čas bogu i ga tako umilijali i privolili na pomoć banu.“

[35] Rado Žic Mikulin: „Moj ded ki je bil na Soškoj fronti je govoril i kantal mi je pismicu o Davoru, bogu rata. To je šlo ovako: Oj Davore strašni bože rata, strašni bože rata u Hrvata, kada ti se zi bogon Kišon spraviš, svih suvragi ti pod zemju spraviš.“

[36] Rado Žic Mikulin: „Dobro začarkano. Ni samo od vod, on je i od mora, kurentije ali korentije teku po svih morih i oceanih, nose sobu mornicu od ekvatora do poli i od poli do ekvatora, pasuju ga i takuju Zemju na više mist. Kurenti su nositeji živjenja. Mornici dadavaju ajer (zrak) i tin ju obogaćuju i omogućuju živjenje va njoj. Sin je prijatej, algi, riban, dupinon i čoviku. Pomore sin, više leho more. Pozdrav.”

[37] Leonard Eleršek: „Rado, ovi bogovi kao da imaju svoju derivaciju (degradaciju) u istoimenim demonima, pa tako postoji bog Kurent i demoni kurenti, bog Mrak i demon mrak (macić), božica Morana i more kao demonske kreature. Derivacija boga Kiša mogao bi biti pozoj, gomar, žminj – zmaj. Derivacije ženskih božica Lare (Lade), Visne (Visla, Vesna) i sl. susrećemo u obličju raznoimenih vila koje se pojavljuju u sličnom kontekstu kao spomenute božice.“ Rado Žic Mikulin: „More bit! Nikada nisan na to mislil! Vjerojatno je to nastalo nakon pokrštavanja! Kada su svećenici nastojali izbrisati stare bogi, judi su jih smistili med vile, štrige, vilenjaki i štriguni. Tako su jih pametili (pamtili), a nijedan jin ni mogal reč kako ne viruju va novoga Boga. Judi vavik najdu soluciju!“ Leonard Eleršek: „To je sukladno onom što pretpostavlja znanost kako je od boga Veliša nastao vrag.“ Rado Žic Mikulin: „Je, ali ustal je va toponimu u Hercegovini (Velež), Kvarneru (Volosko) i drugdi.“

[38] Anton Mrakovčić Pavlić (1951.) o Kišu: „… To je bil bog ki ni jimil milosti za jizdajice. Svaki ki bi bil jizdal je moral umrit. Babe su vavik govorile vnukon: „Čuvaj se Kiša, aš on ne prašća!“ Pod bošcih (oltarima) boga Hora su vavik bile jame boga Kiša. Svaka jizdaja se je osvetila, ni bilo važno kamo je jizdajica ušal (pobjegao). Za njin se je slalo uhode, ki su ga prije ali kašnje ubili i prnesli njegovu glavu glavaron. Vela vašćina (sramota) je bila za cili rod ako je ki od roda bil jizdajica i zato su se svi jako čuvali. Dicu su učili va najmlajih liti kako moraju mučat i ono ča znaju držat za sebe.“

[39] Rado Žic Mikulin „Anton Barić je rekal kako su va to vrime naši častili maliki, Zarata, Hrva, Davora, Kiša, Dobrinja, Ištur, Tuman i Žol (Misec). Prije su užbi rekli žoldan i bi se bili spravjali kolo ognja, pojali i se veselili. Još je rekal kako je njega mat učila i strašila zi Kišon, aš je ta malik svakoga ki bi bil koga paližal proganjal dokjek ga ni spravil pod zemju.“

[40] Kad su se u nju nedavno spustili speleolozi našli su da je duboka 11 metara i – prazna. Prema predaji posljednja dvojica završila su u jami potkraj II. sv. rata. Na teret im je stavljena – izdaja, suradnja s četnicima. Poslije su jame nasute kako bi se prikrio zločin.

[41] Najbliže more.

[42] Enûma eliš, spjev o stvaranju svijeta pisan semitskim, akkadskim jezikom i šumerskim klinastim slogopisom, koji potječe s kraja drugoga tisućljeća, vidjeti knjigu: Hvalopj'ev S'ūncu: Akkadski pjesmotvori u hrvatski pretočeni i komentarima popraćeni po Bulcsúu Lászlóu, Odjel za orijetnalistiku Hrvatskoga filološkog društva, Zagreb, 2012.

[43]Enûma eliš (iz akkadskoga izvornika prenio Bulcsú László): Kada se gore ne zvāhu nebes´a / dolje se ´kopnu ´ime ne nadje / *apsū pāk / pr´apređ začinj´āč / s prvkōm *tiām´ōm rod´itēljkōm svīh sk´upa / pr´avode / ´zajedno izpremieša / plićāk se ´nenakupī / trstčāk ne nāđe / kada od bogōv´ā ne sjāše ni jedan // ´imena nēmāše / ni sūda sudbin´ē / sazd´āvši se ´bogovi sred vōd´ā / zasjaše *lahmu i *lahāmu / zvāni imenm´a / kršni b´iše / visok´i / nastaše *anšar i *kišar njīh dvoje nadvīsiv / ´dāne prodūljiv / godišta nadod´av // porodiše *ana / pr´ēmca otāc´ā / *anšar *ana ´ / uoblīčī po sebi…

[44] Ivan Lozica, osobna korespodencija 5. svibnja 2019.: „Poštovani kolega, ja sam odavno u mirovini i uopće se ne bavim strukom. Ono što Vam ovako napamet želim reći jest ovo: sasvim je moguće da ste u naše vrijeme na Krku naišli na predaje o Mraku kao bogu. Usmena predaja dijakronijski se prepleće s pisanom, ne postoje dvije strogo odvojene kulture (tzv. narodna i učena) - one se prožimaju. Pisani tekstovi odjekuju i u usmenim predajama. U tom kontekstu opreka “autentičnosti" i “neautentičnosti” pomalo gubi značenje. Ako ste danas zapisali jednu ili nekoliko predaja u kojima je Mrak bog, te predaje ne treba odbaciti kao “neautentične” čak i kad biste zasigurno znali da su to današnja prepričavanja “neautentične” priče zapisane 1859. Ali, to je sve još daleko od uvjerljivog dokaza da je Mrak nekad na Krku ili drugdje imao status poganskog božanstva. Uostalom, hijerarhija nadnaravnih bića (odnosno razlikovanje demona i božanstava) uvelike je posljedica kristijanizacije.

Isto vrijedi i za razlikovanje mitologije i religije…”

[45] Opaska g. Darka Žubrinića.

[46] Priča je na Krk donesena iz Like.

[47] Priču su pričali Krčani podrijetlom iz Šibenika.

[48] Trijadur, pentadur i sedmadur su osti koje su uvijek morale biti neparne.

[49] Darko Žubrinić: „Tuman na ruskom i ukrajinskom jeziku znači magla.”

[50] Rado Žic Mikulin: „Trojak je bio vjerojatno pandan Asklepiju. Moguće je nekada bio liječnik, koji je zbog svojih uspjeha u liječenju postao Bogom, odnosno, počeli su ga doživljavati bogom. Kako bi nešto uspjelo moraš imati puno sljedbenika, onih koji te podržavaju i šire glasine uspješnosti. Više vrijedi reklama, a vrijedila je i prije, nego stvarna vrijednost… Trojak je na saki fin, likar, koga su poznivali po svuda Istri, Primorju, Delmaciji i sih dilih Hrvaske. Očito je bil jako znan i toliko je pomogal jude, pa su od njega udelali Boga, ča va ono vrime, kada je bogi bilo kako per (lišća) na stablu, ni bilo teško. Zbog ličenja i zdravja su mu poklonili čudo velih vrhi od navećih hlmin (planina), Njegovo jime najdemo po brigih po svuda naokolo.“

[51] Riječ vidati staroperzijskog je iskona i u hrvatski jezik dolazi od imena Vidarne, ranoarijskog boga lječništva.

[52] Rado Žic Mikulin: „Mislim, kako je to bilo prije Inperija (Rima). Za vrijeme Inperija su dragu (valu) zvali Vala di ponte (Uvala od mosta). Sada se to brdo zove Borići (obraslo je borovima). Moguće o Obzovi govori tko iz Baške? Obzova mora biti jako staro ime. Puntari ju sada Zovu Veli vrh.“ Leonard Eleršek: „Kod Lovrića stoji: Helaam Obzovb (Obzova Hliim) = Obzova gora, južni greben na otoku Krku (569 m); obzov -o', -va = horizont, obzorje.“

[53] Leonard Eleršek: „Rado Žic Mikulin i neki kazivači povezuju bogove Trojaka i Troglavca i na neki ih način smatraju istim bogom.“

[54] Rado Žic Mikulin: „O bogu Trojaku je u jednoj priči pričao Jive Tolonarić, ako se ne varam. On je pomagao pri gradnji Vile Lucije u Trojakovoj dragi. Tada su naišli na pločice. Njemu je tu priču ispričao stric pop. Rekao mu je neka zna, ali da o tome ne priča naokolo. Ta je vila, kuća, građena uz more, na prilično vlažnom terenu. Po zimi se je tamo zadržavala voda. More ispod je bilo obraslom algom (svilina) na duboku crnome blatu. Još su naše babe to blato grijale na suncu i njime mazale noge. Za to blato su valjda znali svi. Vozili su ga u Vilu Karolinu u Lošinj, gdje su se mazale dvorske dame. To mi je najmutnija štorija, mora bit od jako, jako daleko, vajda prije Krista. Te pločice koje su nađene su bacali u more. Ja san tamo ronio i našao sam ih desetak. Na žalost nisam slikao.”

[55] Rado Žic Mikulin: „Mislim, kako je to drugo ime za Troglavca! Troglav je nekoliko toponima, imena brijegova!“

[56] Trimuša je planina kod Mostara.

[57] Priča o bogu Kovu dolazi iz bogate kovačke (metalurške) predaje Mikulinova roda, jer su im preci bili kovači. U staro doba imali su manufakturu na Kampejama, opjevanu u pjesmama koje će biti objavljene u knjizi VII. Tugomerike, naslova Kosiz. Ekonomska moć obitelji temeljila se na proizvodnji i prodaji kovačkih proizvoda širom Sredozemlja.

[58] KOLANKIEWICZ, LESZEK (1999).Dziady. Teatr święta zmarłych. Gdańsk: Słowo/Obraz Terytoria.

[59] Šamanić je sin šamana i često prezime na Krku.

[60] Rado Žic Mikulin: „Kolo toga su se žene na hladu fanj (jako) prepirale! Nike su govorile kako šold (novac) mora bit od zlata i ako ni, kako kada se otkrije prevara, duša ne more nikamo. Druge su rekle, kako to ni jistina i kako je saki šold dobar, aš kako nisu si bogati i ne moru kladat tako veli valor (iznos)! Nika je rekla, kako na saki fin se mora to urtat (učiniti) i stin finit! Kada su to delali naši stari su vili (znali) zač to delaju. Tako je kuntrešt (rasprava) finil!”

[61] U nekim istočnoslavenskim legendama to je rijeka Smorodina, koja se prelazi na mističnom Kalinovom mostu, u nordijskoj mitologiji rijeka se zove Gjöll, u mezopotamijskim mitovima Hubur, u japanskim r. Sanzu, u hinduizmu i budizmu r. Vaitarna te u grčkoj mitologiji r. Stiks.

[62] U svijetu kukaca kuturaš je sveti kotrljan, skarabej, balegar, lat. Scarabaeus sacer, pa je možda prikazivan u obliku ove životinje. Kuturaš (s. kotrljan) je sveti kukac drevnih Egipćana, štovan i u drugih drevnih kultura Mediterana, simbol je vječnog postojanja, besmrtnosti, uskrsnuća i ljepote povezan s ukopom i odlaskom pokojnika u zagrobni svijet. Prema shvaćanju starih Egipćana kuglica kotrljana nositelj je novoga života. Vjerovali da kotrljan ima magičnu moć mrtve vratiti u život. Kao simbol Sunca simbol je opstanka i postojanja (PIEPER, 1927: 448). Prema legendi, sv. skarabej je izašao iz nosnica Ozirisove glave sahranjene u Abidosu, objavljujući na taj način njegovo uskrsnuće iz mrtvih u nebeskom svijetu. Leonard Eleršek: „Kako ste ga zvali u Puntu?“ Rado Žic Mikulin: „Marunar, lajnar, govnovaj, brabonjkar! Marun su zvali izmet od konjskog živa, luš (konja), magarac, mula i mazga. Lajno je od krava, a brabonjak od ovce i koze. To je tamnoplavi ili tamno zeleni kukac. Obično dva skupa valjaju kuglicu i ju zakopaju tamo gdje im odgovara! Brabonjkar se na suncu šajnal i svitlil. Kolo (koliko) ja vin (znam) ni bil svet! Dicin bi se bilo reklo, ne čapuj ga v ruke, to je šporki lajnar! Vavik se je pazilo, kako bi utruci bili čisti! Pogotovo nakon kolere!“

[63] Darko Žubrinić: „Mrjan - Marjan, na istoimenom brdu u Splitu je na istočnoj strani postojali staro hrvatsko i židovsko groblje. Židovsko groblje je sačuvano, a hrvatsko (ispod židovskog) je na žalost uništeno izgradnjom.“

[64] Neobični kvarnerski bogovi Tuman, Mrak i vjerojatno Burut imaju istočnoslavenski iskon obzirom da njihova imena dolaze od slavenskih riječi koje su i danas žive na tlu današnje Rusije i Ukrajine.

[65] Ovdje se postavlja pitanje jeli bura dobila ime po bogu Burutu ili obrnuto i jesu li osobna imena od imena boga ili imena vjetra. Kako je u pučkoj imaginaciji bog tvorac bure poštovali smo mišljenje kazivača.

[66] Anton Barić Bačvar „Molilo mu se je na zoru i na zahoj.”

[67] J. PEISKER, I. PILAR (1928.) povezuju neke običaje Hrvata sa zoroastrizmom.

[68] Rado Žic Mikulin: „Mlaj je također trešnja okićena rupcima djevojaka. Trešnja je bila vezana na sve četiri strane konopcima na kojima su obješeni rupci koji su pokazvali četiri strane svijeta prema kojima plove brodovi. Mislim kako adekvatnoga izraza za mlaj u štokavskom jeziku nema. Običaj s jasenom je bio za 1. svibnja, a Mlaj se slavi na prvu nediju od mjeseca svibnja. Prvi maj je obično bio na sagdan. Nije ga se smjelo propustiti, moralo se je raditi, a nedjelja je bila za molitvu i zabavu, nije se radilo. Rijetko je prvi maj padao na nedjelju! Ono po brjegovima su obično stavljali pastiri. Trešnju su kitili novaci koji su išli te godine u vojsku, a pomogli bi im šuškriti (zapisani) za drugu godinu. To su bile stroge regule“

[69] Po nekim tumačenjima ime ovoga grada dolazi od imena Hrvat, a možda je to Horovo iz krčkih priča

[70] Darko Žubrinić: „Leo, vesna na ruskom jeziku i danas znači proljeće.”

[71] U rukopisnom riječniku puntarskog govora Rada Žica Mikulina (knjiga XII.) stoji: ocvitat = obojadisat, piturat; ocvitat se = procvijetati, zacrveniti se od stida; ocitaki ocvitanac = bojadisano vazmeno jaje; bojadisano vazmeno jaje; mendule su se ocvitale = bademi su procvijetali.

[72] Naslabiji vjetrić, dah.

[73] Bava je lagani vjetrić, lahor.

[74] Lagana burica.

[75] Fortuna bure, orkanska bura.

[76] Slabo jugo, lagani vjetrić s juga.

[77] Malo jače jugo.

[78] Jači vjetar s jugoistoka.

[79] Zapadni vjetar

[80] Sjeverni vjetar.

[81] Jači sjeverni vjetar.

[82] Jaki sjeverni vjetar zi muntanje (planine).

[83] Iznenadna oluja

[84] Jaki kratki olujni vjetar, obično uz kišu.

[85] Jaki vjetar, obično sa sjeverozapada. Šijun. lomi drveće, nosi sobom vodu, čak i ribe i onda ih ostavlja kad mu moć oslabi.

[86] Jaki olujni vjetar.

[87] Jaki kružni vjetar.

[88] Najjači vjetar, jako orkansko jugo ili jaka orkanska bura. Vjetar koji ruši sve pred sobom.

[89] Rado Žic Mikulin: „Bura bura. Jugo juga. Maištral maištrala. Trmuntana trmuntana. Glbin glbina. Šijun šijuna. Vihor vihori. Ćuh ćuha. Bava bava. Sada se za sve kaže kako puše. Prije je to bilo točno određeno.”

[90] Privremene lokve ispunjene morem.

[91] U naših čakavaca valovi odvajkad valaju ili valove!