Po sjećanju na priče koje je slušao u djetinjstvu, zapisao Rado Žic Mikulin[1] 2021. u Puntu. Preveo Leonard Eleršek.
ŽIVI KAMEN (ŠTO)
Bog Har, je sa svojom kočijom, bio baš na zapadu, a nebo se prelijevalo u bezbroj boja i nijansi. Harovi konji Hopazeci zadnjim su snagama vukli zlatna kola teško podižući svoje umorne noge. Bog Mrak se izvukao iz svoje tamne jametine, pogledao gdje je Har i kad se uvjerio da je nestao za obzorom, odlučio je pozvati svoje pomoćnike da izađu iz rupa u kojima su bili skriveni. Odlučio je da će te noći samo uživati. Legao je u rijeku i naslonio glavu na jedan otočić. Kurentije (vodene struje) su mu milovale ruke, noge i tijelo, a njegovi pomoćnici milovali su mu obraze i ugađali mu. Zaspao je i sanjao lijepu Vitranu kako se igra njegovim dugim vlasima. Bilo mu je lijepo, pa je zaboravio na vrijeme koje je prolazilo i prolazilo. Odjednom se probudio. Prestrašila ga je svjetlost s istoka. Skočio je kao oparen, bojeći se Harovih strijela. Skočio je visoko i objema nogama lupio o riječno dno. Nastala je velika jametina, baš na mjestu gdje završava živi kamen. Kurent, koji je sve to gledao, potjerao je čitavu rijeku preko te žive stijene i nastao je veliki slap pod koji se skrio bog Mrak. To je opazio Har i počeo odapinjati svoje zlatne strijele u slap. Kurent je zamutio vodu da zaštiti Mraka, pa Harove strijele nisu mogle prodrijeti onako duboko kako su prodirale u čistu vodu. Bog Dažjak, videći kako je Mrak u opasnosti, podigao je veliki crni oblak kojeg je Vitrana dovjetrala baš između slapa i Harove kočije. Har više nije vidio gdje je slap i kamo mora gađati, pa je Mrak bio siguran. Taj slap što ga je u svome strahu načinio bog Mrak, tekao je i tekao, a teče još i danas. Ljudi ga gledaju i čude se takvoj ljepoti, ne znajući tko ga je i zašto napravio!
STANAC KAMIK (ČA)
Har je zi svoju karocu bil jušto na zahoju. Nebo se je prelivalo od sih cviti i ocviti. Hopazeci su zi zadnjimi moći potezali zlatni voz dvižuć trudne noge. Mrak se je potegnul zi svoje škure jamine, pogjedal kadi je Har i odlučil pozvat svojih ajutanti, ki su još bili po škujah hranjeni. Tu noć je mislil kako će samo uživat. Legal se je va riku i klal glavu na jedan škojić. Kurentije su mu milovale ruke, noge i tilo. Njegovi ajujtanti su mi milovali obraz. Si su mu ugajali. Zaspal je i sanjal lipu Vitranu kako mu se jigra zi dlgimi vlasi. Ni bil akort na to kako vrime pasuje. Najedan put se je zbudil, svitjavina zi ishoja ga je prestrašila. Skočil je kako oparen, bojeć se Harovih stril. Skočil je visoko i zi obi noge lupnul va dno rike. Nastala je vela jamina, jušto na mistu kadi stanac kamik finjeva. Kurent, ki je to vidil, je priko stanca zakurental cilu riku. Nastal je veli šjap, spod koga se je Mrak hranil. Har je to akoržil i pričel turgat va šjap zlatne strile, Kurent, kako bi zaštitil Mraka je zamutil vodu, tako harove strile nisu mogle probijat dunboko kajko času probijale va čistoj vodi. Dažjak, videć kako je Mrak va pirikulu, je dvigal veli črni oblačinu koga je Vitrana dovitrala jušto mej šjap i harovu karocu. Har više ni vidil kadi je šjap i kamo mora turgat, tako je Mrak bil lašvan. Šjap koga je va strahu udelal Mrak je kurental i kurental, a teče još i danas. Judi ga gjedaju i se čude takovoj lipoti, ne vijuć ki i zač ga je udelal!
[1] Po konpilacji čudo štorij, začarkal Rado Žic Mikulin: „Leo, ko ti se pijaža (sviđa) kladi (stavi u knjigu). Stanac kamik ti je živi tvrdi, nepomičan kamen.”