Priču „Vile Runtelke“ kazivao je Miko Žic Mikulin srpnja 1953. u Puntu na otoku Krku. Zapisao Rado Žic Mikulin[1], a 2020. Preveo Leonard Eleršek.
VILE RUNTELKE
U Runtelama ima jedna velika lokva koju zovu Šipi. Oko te lokve je bila mala poljana, a ljudi su uvijek govorili da ondje od svitanja do zore plešu vile. Mate je priče o tim vilama slušao još kao dijete. Zamišljao je kako su onako lijepe, u zlatnim cipelicama plesale oko lokve. Ljudi su pričali da u osvit dana kad se na istoku pojavi srebrnasta svjetlost, jedan maleni malik, kozjih nogu i savijenih roščića ispred ušesa, počne svirati u svoje dvojkinje. On prvo svira tiho, a onda sve jače i jače, pa probudi vile koje sve siđu na poljanu. Kad taj malikić svira, on svojim dvojkinjama proizvodi[2] najljepše tonove koje ljudsko uho može čuti. On toliko lijepo svira, da nema čovjeka na ovome svijetu koji na te zvuke ne bi zaplesao. Ali kad im se čovjek otkrije, vile odmah pobjegnu i toga se jutra ne pojavljuju na poljani. Ako čovjek želi vidjeti vile ili ih želi uhvatiti, on mora bit dovoljno čvrst da ga ne povuče malikova svirka. Mate je još kao dijete odlučio uloviti jednu vilu ili barem vidjeti vile kako plešu. Kada je postao momak još je uvijek mislio na vile i Šipi[3]. Jedne se noći uputio u Runtele. Došao je do lokve Šipi, skrio se u jedan grm i čekao. Bojao se sna i zato je svo vrijeme mislio što će se dogoditi u svitanje. Noć je bila tamna i duga. Oko njega je sve šuškalo, kao da se čuo nečiji hod. Bilo ga je pomalo strah pa je pomislio kako je bio bedast što sobom nije poveo nekoga od prijatelja. Odjednom je čuo jaki ptičji krik od kojega je protrnuo. Netom iza toga čuo je sovu kukunjagu i cvilež miša. Oko noge mu je hodao kukac, a za njim je ubrzo došao gušter i zgrabio ga. Čuo je dašak vjetra u granama hrašća i micanje lišća grma u koji se skrio. Nekoliko puta mu se učinilo da čuje dvojkinje. Pogledao je na istočnu stranu i vidio da zora još ne sviće. Rekao je u sebi kako mu se to pričinjava. Odjednom je na istoku spazio blijedu srebrnastu svjetlost koja je postajala sve svjetlija. Slušao je. Učinilo mu se da čuje zvuk dvojkinja. Činilo mu se da vidi malikića koji svira kod jednoga grma. Na drugoj strani Šipi mu se učinilo da vidi vile. Bile su odjevene u tanke svilene halje i velove, koji su bili prvo srebrnasti, a onda, izmjenom boja svitanja, postajal žučkasti, žućkastocrvenkasti, tamnocrvene, pa svijetlocrveni, žutocrnkasti i onda svijetložuti. Kako se mijenjalo nebo koje je bliještalo svim bojama, tako su se mijenjale boje na velovima i haljama vila koje su plesale oko Šipi. Onda se pojavilo Sunce i vile su odjednom nestale. Više ih nije bilo. Nad lokvom su ostale maglice koje su se pomalo dizale prema Suncu, a izgledale su poput pjene tek pomuzenoga mlijeka u drvenoj posudi za mužnju. Mate je još neko vrijeme stajao kao drveni bog[4]. Nije se mogao ni pomaknuti. Onda se pokrenuo, stresao noćnu rosu sa halja i cipela i otišao polako svome domu. Putom je sreo ljude koji su ga pitali „Odakle ideš tako rano?“, drugi bi mu rekli: „Netko je ovog jutra rano ustao!“, a on bi im odgovarao s „Dobro jutro.“, razmišljajući o tome je li čuo malika, je li vidio vile ili je sve to bio samo san. Poslije je ovu priču o vilama runtelkama pričao svojoj djeci, a onda i uncima i još praunucima. Priča je svaki put bila malo drugačija, a vile su svaki put bile ljepše i ljepše. Malik je isto tako prelijepo svirao, izvlačio jako lijepe note iz svojih dvojkinja i plesao svojim kozjim nogama oko vila, bodrio ih da plešu što ljepše mogu, jer je sigurno nanjušio čovjeka skrivena u grmu i mislio „Neka, neka nas gleda pa će po svijetu pričati kako malik lijepo svira svoje dvojkinje, a vile runtelke lijepo plešu oko Šipi.“
VILE RUNTELKE
Va Runtelah je jena vela lokva ku zovu Šipi. Kolo te lokve je bila pojanica i judi su vavik govorili kako tamo od svitlaca do zore tancaju vile. Mate je habal o tih vilah još kako dite. Zamišjal jih je kako su lipe i lipo ubučene va zlatnih postolićih tancale kolo lokve. Judi su pravjali kako jutrin na svitlac, kada se pokaže slebrnasta svitlost na ishoju, jedan malikić ki jima kozje noge i zavijene roškići sprid ušes, prične sos va svoje dvojkinje, njprije tiše a ondat sve jače i jače pa to zbudi vile i one pridu sve na pojanu. Malikić sope i zi svojih dvojkinj zvrćuje najlipje toni ča jih more čut šloviško uho. On tako lipo sope i ni čovika ki nebi pričel tancat kada to čuje. Ma ako se čovik pokaže, vile vaje ujdu i ni jih više to jutro na pojani. Šlovik ako želi vidit vile ali jih želi ćapat mora bit toliko moćan da ga ne premami malikovo sopenje. Mate je još kako dite odlučil ćapat vilu i vidit vile kako tancaju. Kada je divental mladić, je još vavik mislil na vile i Šipi. Jenu noć se je naputil va Runtele. Prišal je do Šipi. hranil se je va jedan grm i čekal. Bojal se je sna zato je celo vrime mislil ča će bit na svitlac. Noć je bila škura i dlga. Kolo njega je sve niš šuškalo i hodilo. Bilo ga je pomalo strah i pričel je mislit kako je bil bedas i ni zel sobu koga od kumpanji. Najedan put je čul jaki tičji krik i to ga je još više prestrašilo. Brzo za tin je čul kukunjagu i cvijenje miša. Kolo noge mu je hodil žuželac i brzo za njin je prišal kušćer i ga ćapal. Ćul je ćuh vitra va kitah od dubci i mik per na grmu va kon je bil hranjen. Par puti mu se je udelalo, kako čuje dvojkinje. Pogjedal je na ishojsku stran i vidil da još ni svitlaca, Rekal je va sebi kako mu se to dela. Najedan put je akoržil na ishoju bledu, slebrnastu svitlost, ka je postajala sve svitlija. Habal je. Udelalo mu se je, kako čuje dvojkinje. Činilo mu se je, kako vidi malikića ki sope kol jenoga grma. Na drugoj strani Šipi mu se je činilo kako vidi vile. Bile su obučene va tanke svilene haje i veli, ke su bile najprije slebrnaste a ondat, kako se je kambijeval svitlac diventivale rumenkaste, rumenkasto- črjenkaste, črjeno škure, pa črjeno svitle i ontat žuto črnkaste pa žuto svitle. Kako se je prominjivalo nebo i blišćilo zi svimi ocviti, tako su se kambijevale cviti na velih i hajah vil ke su tancale kolo Šipi. Tada se je pokazalo slnce i vile su najedan put zginule, ni jih bilo nigdire više. Nad lokvu su ustale maglice ke su se pomalo dvizale kuntra slncu a zgjedale su kako pina od jušto seda pomlzenoga mlika va burici. Mate je još jeno vrime stal, kako driveni bog. Ni se i ni mogal premaknut. Na to se je premaknul stresal noćnu rosu zi haj i stupanj i šal pomalo kuntra domi. Po puti je trefil judi ki su ga pitali „Od kuda greš tako rano?“ ali bi bili rekli „Niki je sega jutra rano stal.“ On bi bil rekal „Dobro jutro.“ i mislil na to ali je čul malika i vidil vile, ali mu se je sve skupa sanjalo. Potlik je štoriju o vilah runtelkah pravjal svojin dicin a potlik vnukon i još prvnukon. Štorija je svaki put bila malo druhčija i vile su bile svaki put lipje i lipje. Malik je isto tako sopal tako lipo, vrtal tako lipe kajde zi svojih dvojkinj i tancal zi kozjimi nogami kolo vil, jih badril neka tancaju ča lipje moru aš je sigurno navonjal šlovika hranjenoga va grmu i mislil: „Neka, neka nas gjeda pa će po svitu pravjat kako malik lipo sope va svoje dvojkinje a vile runtelke lipo tancaju kolo Šipi.“
[1] Rado Žic Mikulin “Ovu priču kazivao je moj otac Miko Žic Mikulin srpnja 1953 uvečer kada smo bili svi ispred naše kuće u Puntu.”
[2] Zvrčuje ili okreće! Zvrnul je dva žmuja (čaše) jedan za drugin. Okrenuo (popio) je dvije čase jednu za drugom.
[3] Šipi je lokva u Runtelama nedaleko Punta, mjesto gdje su plesale vile.
[4] Zanimljiva čakavska uzrečica „Stal je kako driveni bog.“, koju treba zapaziti i možda povezati s predajama po kojima su na bošcima (oltarima) starih bogova bili drveni kipovi starih bogova. Njeno značenje je „ukipio se“.