Pjesmu „Svoj na svojen” pjevao je J. Trinajstić, a zapisao Anton Mrakovčić Pavlić[1] u Vrbniku 1900. Sačuvao Rado Žic Mikulin, a 2019. preveo Leonard Eleršek
SVOJ NA SVOME
Zavikala Hrvatica vila
povrh Učke, velike planine,
zavikala, svoju sestru zvala,
lijepu sestru vilu s Velebita.
“Draga sestro, slušaj mene sada,
silnu vojsku Franak je spremio,
na hrvatsku zemlju naumio.
Spremio je tisuće kuhura
da b’ Hrvatom’ otkinuo dio mora.
Zovi naše vrle Hrvaćane,
po junaštvu svud po svijetu znane,
neka bace rala i plužine,
neka skriju djecu u bregove,
neka uzmu strijele ubojite,
mače teške i štitove obojene
i spreme se Učkoj s druge strane
pa čekaju spremni na dušmane.“
Kad to čula velebitska vila,
gorke su joj suze navirale,
sav joj obraz bjehu uprljale,
žal joj bilo njinih Hrvaćana,
puno će ih zapast’ ljutih rana.
Dignula se ona vrh Alana,
pa zaviče na sve strane redom:
“Oj Hrvati! Zlo vam velo prijeti,
Franci ljuti na vas će udariti,
pohranite nejake u gore,
spremite se pod Učku planinu,
morat ćete branit Domovinu.”
Kad Hrvati glasa doumili,
pod oružje svi bjehu stupili.
Vole s konj’ma bjehu zamijenili,
pod Učku se goru zaputili.
Tri su dana pod Učkom čekali,
bojne svoje lijepo razvrstali.
U zoru su Franci udarili.
Do podne su bojak bojevali,
o podne su brižni posustali.
Hrvati ih bjehu razmrvili,
po planini svuda ih slijeđahu
i nikoga živjet’ ne pustihu.
Kad je večer na planinu pala,
Učka vila svoju sestru zvala:
“Belevice, premila sestrice,
e da ti je danas vidjet’ bilo
kako naši Franke su razbili,
svu gospodu njihovu pobili,
svojoj zemlji slavu pridobili.
Javi, sestro, vili iz Promine
neka ona javi na Kapelu,
od Kapele pak na Bilogoru,
a odatle neka jave svuda
gdje od navijek hrvatska je gruda
što se ovdje pod planinom zbilo
s franačkom vojskom izabranom,
kako su je naši pričekali
i do jednog sve ih svladali.”
Belevića vila dozivala,
svu hrvatsku zemlju izvijestila
da je Franak bojak izgubio,
neka ljudi svomu domu odu,
nek’ spremaju gozbu za bojnike
koji su nam zemlju očuvali
da b’ se mirno mogli veseliti,
u spokoju na svome živjeti.
SVOJ NA SVOJEN
Zaukala Hrvatica vila
povrh Vučke, velike hlmine,
zaukala, svoju sestru zvala,
lipu sestru vilu z Velebita.
“Draga sestro, habaj mene sade,
silnu vojsku Franak je spravil,
na Hrvasku zemju naumil.
Spravil je tisuće kohora
da bi Hrvaton otkinul kus mora.
Zovi naše vrle Hrvaćane,
po junaštvu svud po svitu znane,
neka hite rala i plužine,
neka skriju dicu va brižine,
neka zemu strile jubojite,
meči teške i branci ocvitane
i sprave se Vučki z druge strane
pa čekaju spravni na dušmane.”
Kad to čula velebitska vila,
gorke su joj suze navirale,
sva joj obraz bihu ošporkale,
žal joj bilo svojih Hrvaćana,
puno će jih zapast jutih rana.
Dvignula se ona vrh Alana,
pa zauče na sve bande redon:
“Oj, Hrvati! Zlo van velo priti,
Franci juti na vas će judriti,
pohranite nejake va gore,
spravite se pod Vučku hlminu,
morat ćete branit Domovinu.”
Kad Hrvati glasa doumili,
pod oružje svi bihu stupili.
Voli z konji bihu zaminili,
pod Vučku se goru zaputili.
Tri su dani pod Vučku čekali,
bojne svoje lipo razvrstili.
Na zoru su Franki judarili.
Do polne su bojak bojevali,
o polne su brižni posustali.
Hrvati jih bihu razkusali,
po hlmini svuda jih slidihu
i nikoga živit ne pustihu.
Kad je večer na hlminu pala,
Vučka vila svoju sestru zvala:
“Belevice, premila sestrice,
e da ti je danas vidit bilo
kako naši Franke su razbili,
svu gospodu njihovu pobili,
svojoj zemji slavu pridobili.
Javi, sestro, vili zi Promine
neka ona javi na Kapelu,
od Kapele pak na Bilogoru,
a od tamo neka jave svuda
kadi od vavik hrvaska je gruda
ča se ovdi pod hlminu zbilo,
zi Frankovu vojsku izabranu,
kako su ju naši pričekali
i do jenoga osabatali.”
Belevića vila zaukala,
svu Hrvasku zemju avizala
da je Franak boja izgubil,
neka judi svomu domu gredu,
nek spravjaju gozbu za bojnike
ki no su nan zemju očuvali
da b se mirno mogli veseliti,
va spokoju na svojen živiti.