Pričala Ante Harabajić Luskićeva 1952. u Puntu na Krku. Zapisao Rado Žic Mikulin[1]. Preveo 2020. Leonard Eleršek.
SUĐENICE
Suđenice bi proricale novorođenom djetetu kako će mu biti i kako će proći u životu, što će mu se dogoditi, kamo će ići i što će postati. Kad su to činile, letjele su oko glave djeteta. Jedna bi rekla jedno, druga drugo i na kraju bi se sastale i odlučile o sudbini i poslanju novorođenca. Taj usud ga je pratio kroz čitav život. Kako nitko nije znao što su suđenice odlučile, nitko nije mogao znati što dijete čeka u životu. Osmoga dana nakon rođenja, navečer oko ponoći, jednoj bi se kući sastalo pet ili sedam žena od kojih su dvije morale biti bake novorođenca, jer bake su naravna krvna veza s njime. Ako se bilo što dogodilo roditeljima, onda bi djed i baka preuzeli svu skrb za djecu koja su ostala iza njih. U kući bi raspuhali otkrivenu žeravicu, na nju stavili cjepanicu, i naložili trijeske i trješčice. Kad bi se oganj razgorio, stavili bi u nj bakrenu žicu i nakon nekog vremena bacili krupnu sol, malo ilovače i tri kamenčića koja su te večeri morala biti izvađena iz pola metra dubokog mora. Žene bi sjedile oko komina na tronošcima i gledale u oganj. Izmolile bi zajedno dva Očenaša i Zdrave Marije. Jedna koja je znala najbolje čitati iz ognja, netremice bi gledala u vatru i onda počela govoriti što u njemu vidi. Ta žena bi prethodno pojela gospinu travu namočenu u ulju, dva ploda lovora[2] i rutu, a druge bi pamtile svaku njenu riječ. U ognju su se izmjenjivali modri, žuti i crveni plamenovi iz kojih je ona iščitala mnoge stvari. Kad bi završili, pitala bi ostale žene što će dijete biti, gdje će živjeti, koliko će živjeti, kakvi putovi ga čekaju, kad će se oženiti i koliko djece će imati. Kada bi i to završilo, pojele bi svaka komadić kruha, komadić sira i popile čašu vina. Ona koja je tumačila što je vidjela u ognju bi počinula.Onda bi žene ugasile oganj, pokrile žeravicu pepelom i otišle svaka svojoj kući. Ono što su tada čule nisu pričale nikome, jer ako je nešto u sudbini djeteta bilo loše, roditelji i dijete bi samo na to mislili.
SUJENICE (ČA)
Sujenice bi bile prorokovale novo rojenomu utruku kako će mu bit i kako će pasat va živjenju, ča će mu se se dogodit, kamo će se hodit i ča će bit. One su letile kolo glave od utruka i jedna je rekla jeno druga drugo na kraju bi bile se spravile skupa i to je ondrat odlučivalo o sudbini i namini novorojenca. Ta usud ga je kupanjal sve buduće živjenje. Kako ni jedan ni vil ča su sujenice odlučile, nijedan ni znal ča utruka čeka. Osmi dan nakon rojenja, bi se bile zbrale va jenoj kući večer na pol noći, pet ali sedan žen, od kih su dvi morale bit babe od novorojenca, aš babe su naravna krvna veza š njin. Ako bi se bilo ča dogodilo starijin ontrat su did i baba prezeli su skrb za dicu, ki su ustali zada njih. Va kući bi bili raspuhali zakutanu žeravicu, klali glavnicu, i naložili fašići i faši. Kada bi bil oganj zagoril, bi bili nutar klali ramenu žicu i nakon malo vrimena hitili grezu sol, malo žinte i tri žalići, ke su morale bit tu večer znemene zi pol metra dunbokoga mora. Ženske bi bile sidile naokolo komina na tripijcih i gjedale va oganj. Zmolile bi bile skupa dva Očenaša i Zdrave Marije. Jena ka je najviše znala štit zi ognja, bi bila fišo gjedala va oganj i ontrat pričela govorit ča vidi va ognju. Ta ženska je pojila prije toga va uju namočenu gospinu travu, dva jagorčića i rutu. Druge su zapametile saku nje besidu. Modre, žute i črjene plameni su se minjale i ona je zi toga čudo toga preštila. Kada su finili bi bila pitala one ke su habale, ča će dite bit, kadi će živit, koliko će živit, kakove puti ga čekaju, kada će se oženit i koliko dice će jimit. Kada bi bilo to finilo bi bile pojile saka čičić kruha, čičić sira i popile žmuj vina. Ona ka je štila ono ča je vidila va ognju, bi bila počinula. Ontrat su puhnule oganj, zakutale žeravicu zi lugon i šle saka na svoj dom. Ono ča su čule nisu pravjale nikomu, aš kako nebi, ako je ča slabo, stariji i dite samo na to mislili.