Priču „Šjapi” kazivao je J. Čubranić 1954. u Baški. Zapisao Rado Žic Mikulin[1]. Preveo Leonard Eleršek.
SLAPOVI (ŠTO)
Ovo se dogodilo na našemu otoku u ona pradavna vremena kad su poglavari Hrvata bili kneževi koji su rado odlazili u lov[2]. Jednom su krenuli u predvečerje i zaustavili se na Veloj riki[3] koju je osvjetljavao pun Mjesec[4]. Nad rijekom su se dizale maglice i lijeno se protezale nad čitavom dragom. U početku im se učinilo, a poslije su i zaista vidjeli lijepe djevojke, koje su tancale oko Vele rike i preskakivale je s jedne obale na drugu[5]. Smijale su se i naginjale, jednom na lijevu, a drugi puta na desnu stranu. Njihove lijepe halje vijorile su i lepetale zrakom i svako toliko izmjenjivale boje i nijanse. Zaustavili su se i ugledali nešto što ih je ostavilo bez daha. Kurent je svirao dvojkinje, a njegove su lijepe note odjekivale čitavom dolinom. Kada je namirisao ljude, sakrio se iza jednog velikog grma kupine na kom su rasli zreli plodovi. Djevojke su tancale i tancale, smijale se i zadirkivale jedna drugu. Svako toliko bi se približile grmu kupine i stavile u usta zrelu bobu. Nagnule bi se nad grm i nešto rekle kurentu, koji je još ljepše zasvirao svoje melodije. Vile bi tada još ljepše zaplesale svoje plesove, i čas su bile na zemlji, a čas visoko nad maglama. Jedna vila je zagledala kneza. On je bio visok i vitak čovjek jakih ruku, s mačem za plećima i lukom u rukama. Obraz mu je bio obrubljen crnom, bujnom, kovrčavom bradom. Imao je kovrčave kose ispletene u jednu pletenicu što mu je padala na pleća. Djevojka je počela plesati oko kneza i milovala ga po bradi, a onda je zastala i pogledala ga. Nije mogla skinuti oka s njegova lijepa obraza, jakih ruku i nogu obuvenih u meke čizme što su sezale do iznad koljena. Pitala ga je odakle je došao i što radi u njihovoj dolini. Nasmiješio joj se i rekao joj da su on i njegovi prijatelji bili u lovu, ali da nisu imali sreće. Strijele koje su odapeli nisu ništa pogodile, iako su više puta vidjeli lijepe košute koje su pasle po pašnjacima. Čim bi bili rukom posegli za strijelom iz tobolca, košute bi se dale u trk i nestale. Djevojka je rekla smijući se: „To nisu bile košute nego ja i moje sestre, vile s Bojna[6], koje se svake večeri spuste do Vele rike, napiju svježe hladne vode i oko nje plešu, što ste mogli vidjeti noćas. Kad kurent počne svirati u svoje dvojkinje, sve se okupimo na jednom pašnjaku i počnemo ples u kojem nas ponekad prate i malici. Malici su maleni i ne mogu skakati i tancati kao mi. Ružno su odjeveni i boje se Krstulja i Krsnika, koji ih slijede i napadaju kad ljudima učine nešto loše. Vi danas imate sreću da nismo pobjegle kad je kurent osjetio i ugledao ljude. Odlučila sam da ću vas pogledati da vidim što to radite po našim lugovima. Knez je gledao u nju, vidio je njen lijepi obraz, dug vrat, kao iz kamena isklesano tijelo, kruškaste sise[7] što su bradavicama skoro probijale njenu tanku čipkastu haljinicu. Pogledao je u njene lijepe noge, obuvene u zlatne cipelice koje su sjale na mjesečini. Duge svijetle vlasi padale su joj preko ramena i savijale se oko tijela. Obasjao ju je Žoldan[8] prelijevajući svoje boje na njenoj dugoj haljini. Knez nikako nije mogao skinuti oči s nje, želeći je dotaknuti i pomilovati. Onda se vila, odjednom savila u struku i pretvorila u košutu. Lakim korakom pobjegla je prema Bojnu. Knez je gledao za njom i potrčao, želeći je uloviti, a vila mu se smijala. Kurent, koji je sve to promatrao, odjednom je potrčao svojim kozjim nogama i zapriječio mu put. Knez ga je htio odgurnuti, ali je ovaj skakao s jedne kozje noge na drugu i mahao svojim dvojkinjama da knez ne bi mogao proći. Vela rika[9], koja je do tada tekla ravno kao po koncu, odjednom se počela uvijati, a na više mjesta nastali su slapovi. Stvorili su se široki i prilično duboki mirnaci[10], koji su spriječili kneza da ode za košutom. Tako je kurent, a možda su to učinili i malici, napravio slapove na Veloj rijeci. Ti vodopadi padaju i još i danas uvijek kad je rijeka puna vode i ne dopuštaju ljudima prijeći rijeku, da ne love košute.
Kad bi se u noći punog Mjeseca netko hrabar odvažio poći na Velu riku, mogao bi i danas vidjeti vile kako plešu, malike što ih slijede i čuti melodije koje skriven u grmu svira kurent.
ŠJAPI (ČA)
Va ion, kada su Hrvaton bili glavari knizi, ki su volili hodit na jagu, su jedan put fanj zakasnili. Fermali su se na Veloj riki, ku je rasvitjival Žoldan. Nad riku su se dvizale maglice i destezo se potezale nad svu dragu. Spričela jin se je činilo, a potlik su vidili na Veloj riki jene lipe divojke ke su tancale kolo rike, preskakale od jenoga briga na drugi i smijuć se zašegnule jedan put na hudu (livu), a drugi put na pravu (desnu) stranu. Njihove lipe vešte su fijokale i farfarale po zraku i sako toliko minjale cviti i ocviti. Oni su stali i gjedali kako da su bili fišani. Kurent je sopal na dvojkinje i njegove lipe svikulije su se čule po svoj dragi. Kada je podvonjal judi, se je hranil za jedan veli grm od ostruge na kon su bile zrele ostružnice. Divojke su tancale i tancale smele se i jena drugu zafrkavale. Sako toliko bi bile prišle bliže grmu od ostruge i klale vusta zrelu ostružnicu. Nagnule bi se bile nad grm i niš rekle kurentu, ki je ontrat još lipje zašvikal svoje svikulance. Vile su još lipje pričele svoje tanci, čas su bile na zemji, a čas visoko nad maglicami. Jena je zagjedala kniza, ki je bil visok, sulit, jakih ruk zi mačen priko škine i arabelon va rukah. Obraz mu je bil uokviren zi kosmatu, črnu frunćelastu bradu. Na glavi je bil cili snop kudrastih vlasi, ke su zada bile spletene va kiku. Divojka je pričela tancat kolo njega i ga gladit po bradi. Fermala se je i ga gjedala, ni mogla odvrnut oka od njega, njegovoga lipoga obraza, jakih ruk i nog, ke su bile va mehkih škornjah ke su sezale nad kolina. Pitala ga je od kuda je prišal i ča dela va njihovoj dragi. Nasmihnul se je i rekal, kako su on i njegovi kunpanji lov lovili, ma nisu jimili sriće, strile ke su sturgali nisu niš zadile, a više puti su vidili lipe košute ke su pasle po bosorih. Čin bi bili šli zi ruku zet strilu zi strilnice bi bile košute udelale frk i nestale. Divojka je smijuć se rekla, to nisu bile košute leh ja i moje sestre vile z Bojnoga, ke se saku večer kalaju do Vele rike, napiju se friške hladne vode i kolo nje tancaju, kako ča ste vidili noćas. Kurent, kada prične sos va svoje dvojkinje, ontrat se mi se najdemo na jenon bosoru i pričnemo tancat, ki god put nas kunpanjaju i Maliki, ma oni su mali i ne moru skakat i tancat kako mi. Oni su i slabije obučeni, a boje se Krstuj i Krsniki, ki gredu vavik za njimi i jih napadaju ako udelaju ča slaboga juden. Vi jimate danas sriću, da nismo ušle, kada je kurent zaćutil i vidil judi. Ja san odlučila, kako ću vas pogjedat i vidit ča delate po našil logih. Kniz ju je gjedal. Vidil je nje lipi obraz, dlgi vrat, kako zi kamika sklesano tulo, krušvaste sise, ke su zi bradavicami skoro probijale nje tanku hajicu od špic. Pogjedal je lipe noge ke su bile obujene va zlatne stupanjice i ke su svitile na misečini. Dlge plave vlasi su se kalivale priko nje ramen i se savijale kolo nje tula. Žoldan ju je su osvitjival i minjal cviti na nje dlgoj vešti. Kniz ni i ni mogal znet oči z nje. Otil ju je taknut i pogladit i ontrat se je vila na jedan put savila va struku, pretvorila va košutu i lahkih nog ušla kuntra Bojnu. Kniz je gjedal za nju i ontrat potekal, misleć, kako bi ju ćapal. Vila mu se je pričela smet, Kurent ki je to vidil je na svojih kozjih nogah pritekal i zapačil put knizu. Kniz ga je otil dricat, ma kurent je skakal od jene kozje noge na drugu i mahal zi dvojicami, tako, kniz ni mogal naprid. Vela rika, ka je do tada tekla ravno, kako po špagu, je najedan put pričela delat uvijači. Na više mist su pričele padat šjapi. Delale su široke mirnaci (tolmuni), ke su bile fanj dunboke i ke nisu dale knizu da bi gonil košutu. Tako je kurent, a moguće i maliki udelal šjapi na Veloj riki, ke i seda, kada je rika puna vode, padaju i ne daju da ki more pasat priko rike i lovit košute.
Po noći, kada je Žoldan, oni ki jima kuraja, kada bi šli na Velu riku, bi i seda vidil tamo vile, ke tancaju, maliki ki jih kunpanjaju i čul svikulance, ke sope hranjen kurent va grmu.
[1] Uz ovaj tekst je stajalo „Pravjal J. Čubranić 1954 va Baški. Začarkal Rado Žic Mikulin.“ Upitao sam Rada tko je bio J. Čubranić 1954. Odgovorio je „Jure, prijatelj mojeg oca.“, a po tom mi poslao razglednicu koju je Jure poslao njegovoj majci. S druge strane razglednice bila je fotografija Baščanske ploče..
[2] Jaga ili lov. Jedan od brojnih germanizama na otoku, gotskog podrijetla.
[3] Velarîka (krčka 'Suha Ričina') je najveći i jedini stalni vodotok na hrvatskim otocima, koja prima sve oborinske vode bašćanske doline na jugoiztočnom Krku. Na toj rječici su i jedini otočni slapovi na Jadranu visine 7m i 12m: slap Velababa odmah izpod izvorišta pod vrhom Veli Hlam i drugi slap Žanac uz cestu uzvodno od Drage Bašćanske. Velarîka početno izvire iz brdske lokve na iztočnoj strmini središnjeg krčkog vrha Veli Hlam (442 m) iznad Vrbnika, pa zatim teče izmedju gorskih grebena Obzova (569 m) i Divinska (475 m) na jugoiztok kroz bašćansku dolinu uz nutarnja otočna sela Bašćanska Draga i Jurandvor, potom uz obalnu Bašku, pa se uz bivšu lagunu Jezeri (novi autokamp Zablaće) na jugu Bašćanske plaže ulieva u Velebitski Kanal. Vodotok Velarîka je dugačak preko 12 km, kao najveći i jedini stalni potok na jadranskom otočju. Ljeti u srednjem koritu (izmedju Drage i Jurandvora) dielom zamalo presuši, zato jer kod gornjeg zaselka Sv. Juraj (čakav. Šuraje) većinom ponire kroz špiljski ponor Kanali, kojime tada opet izvire na sjeveroiztočnoj obali kao jača morska vrulja pod brdom Butinj iztočno od Vrbnika. Naprotiv izvan ljeta, Velarîka pri većem vodostaju ima stalni površinski tiek pa u jesen i proljeće toliko nabuja, da joj korito osobito u njenom gornjem tieku gdje još nije umjetno kanalizirano, često se izlije i poplavljuje obale. Na Veloj Riki je u nedavnim stoljećima radilo jedinih pet otočnih vodenica, od kojih je zadnja uz zaselak Šuraje (Sv. Juraj) još očuvana i konzervirana do danas (https://hr.metapedia.org/wiki/Velarika_na_Krku).
[4] Čakav. Žoldan je pun Mjesec, a pisao malim slovom žoldan je mjesečev dan, tj. noć obasjana mjesečinom, kao da je dan.
[5] Strane su dobra ili prava (lijeva) i loša ili huda (desna).
[6] Leonard Eleršek: “Što je i gdje je Bojno?” Rado Žic Mikulin “Visoravan (palaversa) Bojno sa istocne strane Treskavca, preko Vele rike, a na jugo od Hlama.“
[7] Čakav. sisa ili cica, dok je čakav. dojka sisa nakon prvog podoja (vidjeti rječnik u knjizi XII.).
[8] Pun Mjesec.
[9] Rado Žic Mikulin: „Vela rika je potok koji ima bašku (izvor) ispod Hlama i teče do mora. Dug je oko desetak kilometara i teče po Draškoj dolini. Iz njega su se navodnjavala polja. Na otoku je, noseći u more manje kamenje, napravio Veli žal. To je lijepa plaža. Svi su se rugali imenu, no stariji ljudi su govorili kako od vremena do vremena strašno naraste i potopi cijelu dolinu. Jednom sam bio doma i noću su me pozvali telefonom i rekli kako je Vela rika podivljala i čitava dolina je pod vodom. Rekli su ukoliko bude potrebno, kakoće doćo po mene. Bio sam u pripravnosti, na sreću nije rabilo. Ujutro sam otišao prema Baški. Kada sam prešao Treskavac, ostao sam zaprepašten. Povodanj (poplava) je bio tako velik da je sve bilo pod vodom. Dolina se u daljini stapala s morem…”
[10] Mirnac ili tolmunje mirni dio vode tekućice, suprotno od brzaca.