Pripovijedalo više kazivačica. Zapisao Rado Žic Mikulin[1] u Puntu 1954. Preveo 2021. Leonard Eleršek.
JEZERAČINA (ŠTO)
Jezeračina je stvor koji je živio u jezerima. Vrebala je u vodi i gledala ne bi li nekog povukla u svoje vodeno kraljevstvo. Najviše je voljela povući pastire i pastirice koji su dolazili na jezero napojiti blago. U svome kraljevstvu imala je mnoštvo svakojakih cvjetova kojima je mamila pastire i pastirice, a i druge koji bi se previše približili jezeru. Jedno je cvijeće bilo najljepše, a njega je Jezeračina posebno njegovala. Ono bi svakog jutra podiglo i izravnalo svoje cvjetove, a navečer bi se cvjetovi sklopili u ovojnicu i povukli pod vodu. Bili su to lopoči. Kada bi Har (Sunce) zasjao nad jezerom, lopoči bi razvili svoje peteljke pa bi se uzdigli s par listova na površinu. Kako se Sunce uzdizalo, tako su cvjetovi izmjenjivali boje i nijanse. Prvo su bili crveni, onda narančasti, pa žućkasti i na kraju bijeli poput snijega. Često bi pastirice i pokoji pastir, poželjeli nabrati to cvijeće. Zagazili bi u mokru ilovaču, a noge bi im upale u zemlju i više ih ne bi mogli izvući. To je čekala jezeračina. Počela bi ih milovati od nogu do glave, ljubiti ih svojim ubojitim[2] ustima i voditi u dublje gdje bi se napili najbolje vode na svijetu, kako im je ona šaptala na uši dok ih je milovala. Jezerača je dolje, u dubini jezera imala svoje dvore kamo bi ih odvela i polegla u meku postelju od najmekših trava koje su tamo rasle. Onima koji su znali plivati i pokušali se oslobodit njena zagrljaja, uhvatila bi se oko nogu, učinila ih teškim i tako pokušala otpraviti u svoje dvore. Oni koje ipak nije uspjela utopiti, spasili su se. Ti su ljudi kasnije, svima koji su htjeli slušati, pričali priče o tom strašnom stvoru koji živi u jezeru, i upozoravali ih koliko je opasan i kako ga se treba čuvati.
JEZERAČINA (ČA)
Jezeračina, stvor ki je bil va jezerih i ki je samo gjedal, kako bi koga potegnul, va svoje vodeno krajestvo. Najvolila je potegnut pastiri i pastirice, ke bi bile prišle napojit živo na jezero. Ona je va svojen krajestvu jimila jaku čudo sakakovi rožic, zi kimi je vabila pastiri i pastirice, a i drugih, ki su se previše koštali jezeru. Jene su bile najlipje. Ona jih je čuvala tako, da su sako jutro se dvigle i zravnale svoje žnjuti a večer bi se bile savile va zvijač i se stisnule pod vodu. Kada bi bil Har zašajnal nad jezeron su vodenjače odvile svoje vijačnice i se dvigle zi par per na škorup, kako se je slnce dvizalo, tako su rožice, minjale cviti i ocviti najprije su bile črjene, nato narančaste, ontrat žutaste i na kraju bile, kako snig. Više puti su pastirice a ki god put i pastiri, otili nabrat te rožice. Zagazili su va mokru žintu. Noge su jin se zagruzile u zemju. Nisu jih više nogli potegnut van. To je čekala jezeračina. Pričela jih je milovat od nog do glave, Jubit jih zi svojimi morimi usti i pejat na dunbje. Kadi su se napili, najboje vode na svitu, kako jin je šapćala na uši Jezerača ka jih je milovala. Ona je jimila šoto svoje dvori, kamo jih je pripejala i kadi jih je klala va mehku postiju od najmehših trav, ke su tamo rasle. Onin ki su znali plavat i se provali oslobodit nje zagrjaja, bi se bila ćapala kolo nog i jih je provala zi pezu na nogah spravit va svoje dvori. Onih kih ni uspila utopit i su se škapulali, su pravjali štorije sin, ki su jih otili habat o ton strašnon stvoru, va jezerih i neka se je čuvaju.